Contact

Daria Pašalić
Editor-in-Chief
Department of Medical Chemistry, Biochemistry and Clinical Chemistry
Zagreb University School of Medicine
Šalata ul 2.
10 000 Zagreb, Croatia
Phone +385 (1) 4590 205; +385 (1) 4566 940
E-mail: dariapasalic [at] gmail [dot] com

Useful links

Izvorni znanstveni članak

 

Danijela Županić1, Jelena Vlašić-Tanasković1, Ružica Šmalcelj2, Petar Kes2, Vesna Kušec3. Biokemijski pokazatelji koštane pregradnje u poremećaju koštanog metabolizma bolesnika na kroničnom liječenju dijalizom i onih s presatkom bubrega. Biochemia Medica 2006;16(2):137-49.
1Medicinsko-biokemijski laboratorij, Opća bolnica Pula, Pula
2Zavod za dijalizu, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb
3Klinički zavod za laboratorijsku dijagnostiku, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb

 
Corresponding author: vkusec [at] kbc-zagreb [dot] hr
 
Sažetak
 
Uvod: Poremećaj koštanog metabolizma je česta pojava u kroničnom bubrežnom zatajivanju koje se liječi kroničnom dijalizom i presađivanjem bubrega. Ovo stanje obilježava ubrzana ili usporena koštana pregradnja s posljedičnim nastankom osteopenije ili osteoporoze i povećanog rizika prijeloma. Mjerenje biokemijskih pokazatelja koštane pregradnje omogućuje neizravan uvid u koštanu pregradnju i njene promjene u tijeku ove bolesti. U ovom smo istraživanju izmjerili pokazatelje koštane izgradnje i razgradnje u bolesnika na kroničnom liječenju dijalizom i u onih s presađenim bubregom, a rezultate analizirali s obzirom na čimbenike rizika ovog stanja, i to: koncentraciju paratireoidnog hormona (PTH), životnu dob, spol, trajanje liječenja dijalizom i razdoblje nakon transplantacije.
Materijali i metode: u 79 bolesnika (50 muškaraca, 29 žena) na kroničnom liječenju dijalizom i 36 bolesnika (20 muškaraca, 16 žena) s presađenim bubregom u krvi je izmjerena koštana alkalna fosfataza (engl. bone alkaline phosphatase, BALP) kao pokazatelj izgradnje, C-terminalni telopeptid kolagena tip I (CTX, engl. crosslaps) kao pokazatelj koštane razgradnje i intaktni PTH komercijalnim kompletima reagensa. Klinički podaci su uključili dob, trajanje liječenja dijalizom i razdoblje nakon transplantacije.
Rezultati: U bolesnika na kroničnom liječenju dijalizom je koštana alkalna fosfataza bila statistički značajno niža (18,27 IU/L, p<0,0005), a CTX (1,85 ug/L, p<0,0005) i PTH (21,99 pmol/L, p<0,001) viši u odnosu na bolesnike s presađenim bubregom (CTX 1,18 ug/L, PTH 6,34 pmol/L, BALP 45,78 IU/L). U obje skupine je trajanje dijalize koreliralo značajno i pozitivno s koštanom alkalnom fosfatazom (pacijenti na hemodijalizi r=0,318, p=0,005, pacijenti s bubrežnim presatkom r=0,488, p=0,003) i C-terminalnim telopeptidom (pacijenti na hemodijalizi r=0,338, p=0,002, pacijenti s bubrežnim presatkom r=0,365, p=003), a u bolesnika na dijalizi i s koncentracijamaPTH (r=0,255, p=0,03). Statistički značajna i pozitivna korelacija postojala je u obje skupine između PTH i koštane alkalne fosfataze (pacijenti na hemodijalizi r=0,522, p=0,0005, pacijenti s bubrežnim presatkom r=0,456, p=0,02), koštane alkalne fosfataze i CTX (pacijenti na hemodijalizi r=0,459, p=0,0005, pacijenti s bubrežnim presatkom r=0,593, p=0,0005), a samo u bolesnika na dijalizi između PTH i CTX (r=0,323, p=0,004). U bolesnika s presađenim bubregom je razdoblje nakon transplantacije koreliralo značajno i negativno s CTX (r=-0,479, p=0,004). Bolesnici na dijalizi bili su značajno stariji (61 godina, p=0,0005) i značajno dulje liječeni dijalizom (79 mjeseci, p=0,04) nego oni s presađenim bubregom (dob 46 godina, liječenje dijalizom 55 mjeseci). Nije bilo razlike između spolova za parametre ispitivane u ovom istraživanju.
Zaključak: Koštana pregradnja, a osobito razgradnja, bila je ubrzana u obje skupine bolesnika. Trajanje liječenja dijalizom i koncentracija PTH pokazali su se kao rizični čimbenici ubrzane koštane pregradnje u ovih bolesnika, a poboljšanje je ovisilo o vremenu proteklom nakon transplantacije. Spol i dob nisu bili povezani s poremećajem koštane pregradnje. Mjerenje biokemijskih pokazatelja koštane pregradnje i PTH važne su laboratorijske pretrage u procjeni i praćenju koštanog poremećaja bolesnika na kroničnom liječenju dijalizom i nakon transplantacije bubrega.
Ključne riječi: biokemijski pokazatelji koštane pregradnje, koštani metabolizam, bubrežna osteodistrofija
 
Pristiglo: 6. lipnja 2006.                                                                                                              Prihvaćeno: 14. rujna 2006.
 
Uvod
 
Poremećaj koštanog metabolizma pojavljuje se u većine bolesnika s kroničnim zatajivanjem bubrega liječenih kroničnom dijalizom ponajprije zbog poremećene sinteze kalcitriola te povećanog lučenja paratiroidnog hormona (PTH) (1,2,3). Ostali čimbenici, tj. čimbenici regulacije koštanog metabolizma, također su uključeni, primjerice koštani morfogenetski proteini i osteoprotegerin (4). Tijek bolesti i liječenje djeluju na vrstu poremećaja koštane pregradnje, uz posljedičnu bilo pojačanu ili sniženu koštanu pregradnju (5). Karakteristike pojačane koštane pregradnje su pojačana i ubrzana izgradnja kostiju te vrlo brza koštana razgradnja (6,7). Posljedice na koštani sustav su veći koštani volumen, izgradnja neadekvatne (engl. woven) kosti, povećana i intratrabekularna razgradnja, a one dovode do osteopenije ili osteoporoze uz povećan rizik prijeloma (8,9). Osteomalacija ili adinamična kost karakterizirana je niskom koštanom pregradnjom, tj. zaustavljenim obnavljanjem koštanog tkiva i popravkom mikro-prijeloma, te posljedičnim povećanim rizikom prijeloma (9). Trajanje zatajivanja bubrega i liječenja dijalize, lučenje PTH te njegova terapijska kontrola važne su odrednice tog koštanog poremećaja.
Nakon uspješnog presađivanja bubrega većina je metaboličkih poremećaja riješena, no normalizacija paratiroidne hipersekrecije te poremećaja koštanog metabolizma može trajati 2-4 godine (2,10,11,12). Povećana pregradnja kostiju u bolesnika s presatkom bubrega povezana je s trajanjem prethodne dijalize, koncentracijama PTH te vremenu od presađivanja. Osnovno je stanje dodatno otežano imunosupresivima i kortikosteroidima, tj. lijekovima koji su štetni za cjelovitost skeleta i koji se primjenjuju u razdoblju nakon presađivanja (npr. 13,14,15,16).
Procjena stanja skeleta i koštanog poremećaja u bolesnika na kroničnoj dijalizi i onih s presatkom bubrega postiže se mjerenjem mineralne gustoće kosti, histološkom/histomorfometrijskom analizom biopsije kosti, te određivanjem biokemijskih pokazatelja koštane pregradnje (17). Produkti koštanih aktivnosti mjere se u serumu i mokraći radi pokazatelja koštane izgradnje i razgradnje. Istraživanje koštanih biljega uglavnom je ukazalo na pojačanu koštanu pregradnju u bolesnika na liječenju dijalizom kao i onih s presatkom bubrega (7,18,19,20). Usporedba koštanih biljega i histoloških nalaza kosti naznačila je da bi koštani poremećaj karakteriziran visokom pregradnjom kostiju mogao biti otkriven koštanim biljezima (21,22,23,24,25). U slučaju snižene koštane pregradnje mjerenje normalnih ili sniženih razina koštanih biljega nije bilo prihvaćeno za dijagnosticiranje tog stanja. Studije o kliničkoj iskoristivosti koštanih biljega u bolesnika na kroničnom liječenju dijalizom i onih s presatkom bubrega razlikuju se ovisno o određenim koštanim biljezima i karakteristikama bolesničke populacije. Kako bismo pridonijeli boljem razumijevanju ovoga koštanog poremećaja, cilj je ove studije bio analizirati biljege koštane izgradnje i razgradnje u dvije odvojene skupine bolesnika, tj. u bolesnika na kroničnom liječenju hemodijalizom i bolesnika nakon presađivanja bubrega, a s obzirom na specifične čimbenike rizika za poremećaj koštanog metabolizma.
 
Materijali i metode
 
Uzorci krvi bili su prikupljeni tijekom rutinskog praćenja koštanog poremećaja u 79 bolesnika (50 muškaraca, 29 žena) na kroničnoj hemodijalizi, te 36 bolesnika (20 muškaraca, 16 žena) s postojanim presatkom bubrega. Biopsija kosti nije provedena u tih bolesnika, no klinički podatci nisu ukazali na adinamičnu bolesti kosti. Nijedan bolesnik nije imao šećernu bolest. Uzorci krvi uzeti su nakon 12-satnog gladovanja te prije liječenja hemodijalizom u bolesnika sa zatajivanjem bubrega, serumi su odvojeni i zamrznuti (-20 oC) do analize najdulje jedan mjesec. U ovom su ispitivanju korišteni uzorci seruma preostali nakon rutinskih biokemijskih pretraga za praćenje bolesnika.
Bolesnici na hemodijalizi bili su podvrgnuti 4-satnoj terapiji po presađivanju bubrega triput tjedno, a koncentracija kalcija u dijalizatu bila je u prosjeku 1,50 mmol/L (raspon 1,25-1,75 mmol/L). Standardna terapija za te bolesnike uključivala je fosfatna veziva (kalcijev karbonat, Sevelamer hidroklorid) i/ili kalcitriol prema kliničkim zahtjevima i laboratorijskim pretragama.
Imunosupresivna terapija u bolesnika s presatkom bubrega sastojala se od ciklosporina A, prednizona i azatioprin-mofetil-mikofenolata. Prosječna koncentracija kreatinina u serumu u toj skupini bolesnika bila je 119,7 ± 20,5 μmol/L (raspon 79-168 μmol/L), a klirens kreatinina 70,2 ±13,5 mL/minuti (raspon 51-112 mL/minuti). Podatci o dobi, trajanju hemodijalize i poslijetransplantacijskom periodu za bolesnike uključene u ovu studiju prikazani su u tablici 1. U skupinama bolesnika nije bilo razlika između spolova s obzirom na dob, trajanje hemodijalize ili poslijetransplantacijskog perioda (tablica 1).
 
Tablica 1. Klinički podatci za skupine bolesnika prikazani deskriptivnom statistikom (aritmetička sredina = X, standardna devijacija = SD, raspon).
 
 
Sljedeći su biokemijski parametri mjereni komercijalnim kompletima reagensa prema uputama proizvođača: intaktni PTH (iPTH, IBL, Njemačka, referentni interval 1-6 pmol/L; približno trostruka vrijednost gornje granice referentnog intervala preporuča se za bolesnike na liječenju dijalizom), koštana alkalna fosfataza (Ostase BAP, IDS, Tyne&Wear, V. Britanija, granica referentnog intervala <22 IU/L) kao biljeg koštane izgradnje, te C-terminalni telopeptid kolagena tipa I (CTX) (Crosslaps Serum, Nordic Bioscience Diagnostics, Herlev, Danska, granica referentnog intervala <0,9 ug/L) kao biljeg koštane razgradnje. U slučaju različitih referentnih intervala s obzirom na spol, vrijednosti za žene u postmenopauzi korištene su kao najviši rezultat u zdravih osoba.
Statističke su analize provedene uz uobičajeni statistički paket (Microsoft® Office Excell) koji uključuje opisnu statistiku, procjenu korelacije i regresije, te Studentov t-test (dvosmjerni) za razliku između prosječnih vrijednosti uz razinu značajnosti p<0,05.
 
 
Rezultati
 
Podatci o PTH i koštanim biljezima nisu ukazali na razlike nakon ispitivanja t-testom među spolovima u svakoj skupini bolesnika. Stoga su daljnje statističke analize provedene za čitavu skupinu bolesnika na liječenju hemodijalizom te bolesnike s presatkom bubrega.
Na temelju dvosmjernog testa (engl. two tail test) bolesnici uključeni u kroničnu hemodijalizu bili su značajno stariji (p=0,0005) te značajno dulje podvrgnuti liječenju hemodijalizom (p=0,04) u usporedbi s bolesnicima s presatkom bubrega. Razlike u koncentracijama PTH i koštanih biljega bile su ispitane t-testom između skupina bolesnika (Tablica 2).
 
Tablica 2. Rezultati t-testa između podataka bolesnika na kroničnoj dijalizi i s presatkom bubrega prikazan i aritmetičkom sredinom i standardnom devijacijom, veličinom skupine (n) i postotkom povišenih rezultata pretraga u zagradi. Važna napomenagornja gradnica referentnog intervala za PTH u bolesnika na dijalizi iznosi 18 pmol/L, a u onih s transplantiranim bubregom 6 pmol/L.
 
Bolesnici uključeni u kroničnu hemodijalizu imali su značajno niži BALP, viši CTX i PTH u usporedbi s bolesnicima s presatkom bubrega (Slika 1).
 
Slika 1. Podaciza PTH, koštanu alkalnu fosfatazu i b-crosslaps (CTX) statički su se značajn orazlikovali između bolesnika s transplantiranim bubregom (kidney transplant) i onih na kroničnom liječenju dijalizom (hemodialysis) u grafičkom prikazu box-and-whiskers.
 
Shematski prikazi također omogućuju zapažanje većih raspona za PTH i CTX u bolesnika na hemodijalizi, dok su varijacije slabije izražene u bolesnika s presatkom bubrega. U dijelu bolesnika iz obje skupine PTH i koštani biljezi bili su iznad gornje granice referentnog intervala, a postotci povišenih rezultata naznačeni su za svaki parametar i svaku skupinu bolesnika u tablici 2. Viši postotci povišenih rezultata utvrđeni su u bolesnika s presatkom bubrega za PTH i BALP, a u bolesnika uključenih u kroničnu hemodijalizu za CTX. Kod vrednovanja rezultata PTH potrebno je uzeti u obzir da su referentne granice bile različite, tj. približno triput više za bolesnike uključene u kroničnu dijalizu. Procjena korelacija je učinjena radi ispitivanja odnosa između biokemijskih parametara i istraživanih kliničkih podataka. U bolesnika na kroničnoj hemodijalizi trajanje liječenja hemodijalizom je značajno i pozitivno koreliralo s PTH, BALP i CTX. Za dob je utvrđeno da negativno korelira s CTX. Statistički značajne i pozitivne korelacije utvrđene su između PTH i BALP te CTX, kao i između BALP i CTX. U bolesnika s presatkom bubrega trajanje prethodne hemodijalize značajno je i pozitivno koreliralo s BALP i CTX, a poslijetransplantacijski period negativno s CTX. Značajna i pozitivna korelacija utvrđena je također između biokemijskih parametara, tj. između PTH i BALP, te BALP i CTX. U tablici 3 prikazane su samo statistički značajne korelacije te jednadžbe linearne regresije za parove koji su bili značajni u obje skupine bolesnika. Slike 2 i 3 ukazuju na razlike u povezanosti s analiziranim parametrima između dvije skupine bolesnika. Odnos između BALP i trajanja hemodijalize ukazao je na manji nagib pravca u bolesnika na kroničnoj hemodijalizi te naglo povišenje BALP u odnosu na ranije trajanje hemodijalize u bolesnika s presatkom bubrega. Više koncentracije BALP u bolesnika s presatkom bubrega već su prikazane na slici 1 i u tablici 2. Porast CTX u odnosu na trajanje hemodijalize pokazao se sličnim, no više su vrijednosti zabilježene u bolesnika na kroničnoj hemodijalizi (Slika 2). U odnosima između PTH i BALP te CTX i BALP zapaženi su različiti obrasci povezanosti među bolesnicima na kroničnoj hemodijalizi i onima s presatkom bubrega, uz veće nagibe kod potonjih (Slika 3).
 
Tablica 3. Statistički značajne korelacije između parova pokazatelja prikazane koeficijentom korelacije (r) i razinom značajnosti (p) su za bolesnike na dijalizi i one s presađenim bubregom. Jednadžba linearne regresije je navedena samo za korelacije koje su bile značajne za obje skupine bolesnika.
 
 
Slika 2. Grafički prikaz odnosa koštane alkalne fosfataze (BALP) i crosslapsa (CRSLAPS) s trajanjem dijalize (HD) u bolesnika na dijalizi (hemodialysis) i onih s presađenim bubregom (kidney transplant). Linearna regresija ukazuje na razliku između skupina bolesnika u povezanosti parova parametara.
 
Slika 3. Grafički prikaz odnosa koštane alkalne fosfataze (BALP) i PTH, te koštane alkalne fosfataze (BALP) i crosslapsa (CRSLAPS) u bolesnika na dijalizi (hemodialysis) i onih s presađenim bubregom (kidney transplant). Linearna regresija ukazuje na razliku između skupina bolesnika u povezanosti parova parametara.
 
 
Rasprava
 
U ovom je istraživanju koštani metabolizam uspoređen u bolesnika na kroničnom liječenju hemodijalizom i onih s presatkom bubrega procjenom PTH i koštanih biljega, te u odnosu na dob, spol, trajanje hemodijalize i razdoblja nakon presađivanja bubrega. Pregradnja kosti je bila povišena u obje skupine bolesnika, osobito koštana razgradnja. Trajanje hemodijalize i PTH prepoznati su kao odrednice povećane pregradnje kosti u obje skupine, a smanjena koštana razgradnja bila je povezana s poslijetransplantacijskim periodom. U tom koštanom poremećaju spol i dob nisu bili ustanovljeni kao čimbenici rizika za oslabljenu pregradnju kosti.
Izmjereni biokemijski parametri PTH i CTX bili su značajno viši u bolesnika na kroničnoj hemodijalizi u usporedbi s bolesnicima s presatkom bubrega te su stoga postotci povišenih CTX bili viši. Udio povišenih rezultata PTH bio je niži u bolesnika na kroničnom liječenju hemodijalizom, što je moguće objasniti višom granicom referentnog intervala nego u ispitanika s normalnom bubrežnom funkcijom (tj. približno triput viši od normale). Činjenica da je povišeni PTH utvrđen u samo 35% bolesnika uključenih u kroničnu hemodijalizu također je ukazao na djelotvornu kliničku kontrolu lučenja PTH. Povišena pregradnja kosti u bolesnika na kroničnoj hemodijalizi može se objasniti poremećajem koštanog metabolizma koji se razvio već tijekom pogoršanja bubrežne funkcije (26). Glavna odrednica ubrzane pregradnje kosti je hipersekrecija PTH, dok su povišeni koštani biljezi posljedica kako povišene aktivnosti koštanih stanica, tako i nakupljanja njihovih produkata zbog oštećenog klirensa bubrega. Neočekivani nalaz ove studije bio je veći postotak povišene aktivnosti koštane alkalne fosfataze u bolesnika s presatkom bubrega nego u bolesnika na kroničnoj hemodijalizi. Taj je nalaz bio u suprotnosti s rezultatima za PTH i CTX u obje skupine bolesnika. Alkalna fosfataza se ne eliminira kroz bubreg te stoga nije povišena u ispitanika s oštećenom bubrežnom funkcijom. Zbog toga se mjerenje koštane alkalne fosfataze smatra adekvatnim biljegom za procjenu koštanog metabolizma u bolesnika na kroničnoj dijalizi (7,27,28). Mogući uzrok povišene BALP u bolesnika s presatkom bubrega mogao bi biti učinak imunosupresivnih lijekova (ciklosporina A) primijenjenih nakon presađivanja bubrega koji mogu potaknuti porast alkalne fosfataze (29,30). U ranom poslijetransplantacijskom razdoblju prolazna je stimulacija koštane pregradnje bila povezana s ciklosporinom A te smanjenim dozama prednizona (31). Zapažene više vrijednosti BALP u bolesnika s presatkom bubrega mogu se pripisati imunosupresivnoj terapiji, no mogle bi također biti specifična obilježja poremećaja koštanog metabolizma u toj populaciji bolesnika. Poznata je činjenica da su bubrežna osteodistrofija i koštani poremećaj u bolesnika na kroničnoj dijalizi i onih s presatkom bubrega karakterizirani velikom promjenljivošću kliničkih oblika, što je uzrokom dijagnostičkih i terapijskih problema (17).
Pozitivna povezanost izgradnje kosti i biljega razgradnje u obje populacije bolesnika ukazala je na vezu između staničnih procesa u kosti u poremećaju koštanog metabolizma (7,32,33). Na razlike između dvije skupine bolesnika u odnosima između trajanja hemodijalize, PTH te CTX i BALP snažno je utjecala viša BALP u bolesnika s presatkom bubrega koja je rezultirala višim nagibom u povezanosti u usporedbi s podatcima za bolesnike na hemodijalizi.
Utvrđene korelacije između biokemijskih parametara i ostalih podataka o bolesniku ukazale su na sličnosti i razlike u karakteristikama kroničnog liječenja hemodijalizom i poslijetransplantacijskog poremećaja. Trajanje hemodijalize i lučenje PTH su odrednice pojačane koštane pregradnje u bolesnika na kroničnom liječenju hemodijalizom, a također u onih s presatkom bubrega (6,20,34,35), što je zapaženo kroz značajne pozitivne korelacije u ovoj studiji. U bolesnika s presatkom bubrega prethodno liječenje hemodijalizom korelira s ispitivanim koštanim biljezima, no ne i s PTH. Uzrok tome mogle bi biti umjereno povišene koncentracije PTH u ovoj skupini bolesnika, uz naglašenu važnost dobre kontrole paratiroidne funkcije tijekom bolesti (36). Nadalje, PTH je korelirao samo s BALP, a ne s CTX kao biljegom koštane razgradnje. Trajanje prijašnje hemodijalize je čimbenik rizika za povećanu koštanu pregradnju nakon presađivanja bubrega, tj. predtransplantacijski koštani poremećaj se nastavlja nakon presađivanja bubrega (13,14,37). Korelacije između trajanja hemodijalize i CTX za obje skupine bolesnika ukazale su da trajanje zatajivanja bubrega ima štetno djelovanje na povećanu koštanu razgradnju (6) koja je bila izrazitija u bolesnika na kroničnoj hemodijalizi nego onih s presatkom bubrega. Kao što je već ranije navedeno, to se dogodilo ponajprije zbog povišenih koncentracija PTH utvrđenih u bolesnika koji su liječeni kroničnom hemodijalizom. Slično kao kod tih bolesnika, razina PTH je također važna odrednica pojačane koštane pregradnje nakon presađivanja bubrega (2,13,14). To, međutim, nije potvrđeno u ovoj studiji, što je vjerojatno posljedica specifičnosti i veličine uključene skupine bolesnika. Nakon uspješnog presađivanja bubrega koštana se pregradnja normalizira u poslijetransplantacijskom periodu (13), što je i u ovom istraživanju zapaženo kroz negativnu korelaciju s biljegom koštane razgradnje, a o tome je izvještavano u prijašnjim studijama (37,38).
Činjenicu da su bolesnici uključeni u kroničnu hemodijalizu bili značajno stariji i liječeni hemodijalizom tijekom duljega razdoblja nego populacija bolesnika s presatkom bubrega ne bi trebalo zanemariti. Ona je uglavnom odražena u tome što su bolesnici koji nisu ispunjavali kriterije za presađivanje bili stariji i stoga dulje liječeni kroničnom hemodijalizom, što pak predstavlja sinergistične čimbenike poremećaja koštanog metabolizma.
Analiza biokemijskih parametara u dvije skupine bolesnika nije ukazala na razlike s obzirom na spol. U normalnoj se populaciji koštani biljezi razlikuju s obzirom na spol kako u odraslih tako i u djece. Negativan utjecaj spola kod žena na koštanu cjelovitost također je zapažen u postmenopauzi i priznat kao čimbenik rizika za osteoporozu. Svi istraživači nisu ustanovili razliku između spolova u bolesnika na kroničnom liječenju hemodijalizom ili onih s presatkom bubrega (39), čime je implicirana uključenost drugih čimbenika rizika za koštano oboljenje nasuprot opće prihvaćenim čimbenicima rizika za osteoporozu.
Glavnina odnosa između koštanih biljega, PTH i trajanja hemodijalize je uobičajena i slična onima kod bolesnika na kroničnoj hemodijalizi i onih s presatkom bubrega (10). Ta se činjenica odrazila i na koeficijente korelacije koji su bili istoga smjera i predstavljali slične veličine u obje skupine bolesnika.
Poseban nalaz za bolesnike na kroničnoj hemodijalizi bio je negativna korelacija dobi i CTX kao biljega koštane razgradnje. Starija dob jest čimbenik rizika za osteoporozu, premda općenito nije potvrđeno da je od značenja u bolesnika uključenih u kroničnu hemodijalizu. U ovoj je studiji ustanovljeno da je koštana razgradnja bila manje izražena u starijih bolesnika. Za koncentracije PTH nije utvrđena slična povezanost.
Mjerenje koštanih biljega zajedno s PTH može se smatrati korisnim kliničkim pomagalom u procjeni i praćenju poremećaja koštanog metabolizma kod kroničnog liječenja hemodijalizom i presađivanja bubrega (40). Ono također omogućuje pregled čimbenika rizika tog koštanog poremećaja i istraživanje njegovih promjenljivih kliničkih očitovanja.
 
Ovaj članak je zaprimljen na engleskom jeziku. Za prijevod članka na hrvatski jezik odgovorno je Uredništvo Časopisa.
 
Literatura
 
1.     Hruska KA, Teitelbaum SL. Renal osteodystrophy. N Engl J Med 1995;333:166-73.
2.     Parfitt AM. The hyperparathyroidism of chronic renal failure: a disorder of growth. Kidney Int 1997;52:3-9.
3.     Parfitt AM. A structural approach to renal bone disease. J Bone Miner Res 1998;13:1213-20.
4.     Hruska KA, Saab G, Chaudhary LR, Quinn CO, Lund RJ, Surendran K. Kidney-bone, bone-kidney, and cell-cell communication in renal osteodystrophy. Semin Nephrol 2004;24:25-38.
5.     Ferreira A. Development of renal bone disease. Eur J Clin Invest 2006;36(Suppl 2):2-12.
6.     Avbersek-Luznik I, Balon BP, Rus I, Marc J. Increased bone resorption in HD patients: is it caused by elevated RANKL synthesis? Nephrol Dial Transplant 2005;20:566-70.
7.     Cavalier E, Delanaye P, Collette J, Krzesinski JM, Chapelle JP. Evaluation of different bone markers in hemodialyzed patients. Clinica Chimica Acta 2006, in press
8.     Piraino B, Chen T, Cooperstein L, Segre G, Pushett J. Fractures and vertebral bone mineral density in patients with renal osteodystrophy. Clin Nephrol 1988;30:57-62.
9.     Cunningham J, Sprague SM, on behalf of the Osteoporosis Work Group. Osteoporosis in chronic kidney disease. Am J Kidney Dis 2004;43:566-71.
10.   Kanis JA, Cundy TF, Hamdy NA. Renal osteodystrophy. Baillieres Clin Endocrinol Metab 1988; 2: 193-241.
11.   Carlini RG, Rojas E, Weisinger JR, Lopez M, Martinis R, Arminio A, et al. Bone disease in patients with long-term renal transplantation and normal renal function. Am J Kidney Dis 2000; 36: 160-6.
12.   Kodras K, Haas M. Effect of kidney transplantation on bone. Eur J Clin Invest 2006;36(Suppl 2):63-75.
13.   Massari PU. Disorders of bone and mineral metabolism after renal transplantation. Kidney Int 1997;52:1412-21.
14.   Brandenburg VM, Westenfeld R, Ketteler M. The fate of bone after renal transplantation. J Nephrol 2004;17:190-204.
15.   Cruz DN, Wysolmerski JJ, Brickel HM, Gundberg CG, Simpson CA, Mitnick MA, et al. Parameters of high bone-turnover predict bone loss in renal transplant patients: a longitudinal study. Transplantation 2001;72:83-8.
16.   Maalouf NM, Shane E. Osteoporosis after solic organ transplantation. J Clin Endocrinol Metab 2005;90:2456-65.
17.   Martin KJ, Olgaard K on behalf of the Bone Turnover Work Group. Diagnosis, assessment, and treatment of bone turnover abnormalities in renal osteodystrophy. Am J Kidney Dis 2004;43:558-65.
18.   Nakanishi M, Yoh K, Uchida K, Maruo S, Rai SK, Matsuoka A. Clinical usefulness of serum tartarate-resistant fluoride-sensitive acid phosphatase activity in evaluating bone turnover. J Bone Min Metabolism. 1999; 17: 125-30.
19.   Ziolkowska H, Paniczyk-Tomaszewska M, Debinski A, Polowiec Z, Sawicki A, Sieniawska M. Bone biopsy results and serum bone turnover parameters in uremic children. Acta Paediatrica 2000; 89: 666-71.
20.   Šmalcelj R, Kušec V, Slaviček J, Barišić I, Glavaš-Boras S. Biochemical markers of bone metabolism in patients on chronic dialysis. Period Biol 2000;102: 55-8.
21.   Urena P, Ferreira A, Kung VT, Moreeux C, Simon P, Ang KS, et al. Serum pyridinoline as a specific marker of collagen breakdown and bone metabolism in HD patients. J Bone Miner Res 1995;10:932-9.
22.   Mazzaferro S, Pasquali M, Ballanti P, Bonucci E, Costantini S, Chicca S, et al. Diagnostic value of serum peptides of collagen synthesis and degradation in dialysis renal osteodystrophy. Nephrol Dial Transplant 1995;10:52-8.
23.   Coen G, Ballanti P, Bonucci E, Calabria S, Centorrino M, Fassino V, et al. Bone markers in the diagnosis of low turnover osteodystrophy in haemodialysis patients. Nephrol Dial Transplant 1998;13:2294-302.
24.   Kušec V, Potočki K, Šmalcelj R, Puretić Z, Kes P, Gašparov S, et al. Praćenje poremećaja metabolizma kosti nakon transplantacije bubrega. Documenta urologica 2001-2002; 1: 3-7.
25.   Kušec V, Šmalcelj R. Značenje biokemijskih pokazatelja koštane pregradnje u bolesnika na kroničnoj dijalizi i nakon transplantacije bubrega. Acta Med Croatica. 2004;58(1):51-7.
26.   Hutchison AJ, Whitehouse RW, Boulton HE, Adams JE, Mawer EB, Freemont TJ, et al. Correlation of bone histology with parathyroid hormone, vitamin D3 and radiology in end-stage renal disease. Kidney Int 1993;44:1071-7.
27.   Inaba M, Nagasue K, Okuno S, Ueda M, Kumeda Y, Imanishi Y, et al. Impaired secretion of parathyroid hormone, but not refractorinessof osteoblast, is a major mechanism of low bone turnover in hemodialyzed patients with diabetes mellitus. Am J Kidney Dis 2002; 39:1261-9.
28.   Ueda M, Inaba M, Okuno S, Maeno Y, Ishimura E, Yamakava T, et al. Serum BAP as the clinically useful marker for predicting BMD reduction in diabetic hemodialysis patients with low PTH. Life Sci 2005;77:1130-9.
29.   Wilmink JM, Bras J, Surachno S, v Heyst JLAM, v d Horst JM. Bone repair in cyclosporine treated renal transplant patients. Transplant Proc 1989; 21:1492-94.
30.   Briner VA, Landmann J, Brunner FP, Thiel G. Cyclosporine A-induced transient rise in plasma alkaline phosphatase in kidney transplant patients. Transplant Int 1993; 6:99-107.
31.   Westeel FP, Mazuouz H,Ezaitouni F, Hottelart C, Ivan C, Fardellone P, et al. Cyclosporine bone remodeling effectprevents steroid osteopenia after kidney transplantation. Kidney Int 2000;58:1788-96.
32.   Malyszko J, Wolczynski S, Malyszko JS, Konstantynowicz J, Kaczmarski M, Mysliwiec M. Correlations of new markers of bone formation and resorption in kidney transplant recipients. Transplantation Proceedings 2003;35:1351-54.
33.   Maeno Y, Inaba M, Okuno S, Yamakawa T, Ishimura E, Nishitzawa Y. Serum concentration of cross-linked N-telopeptides of type I collagen: New marker for bone resorption in hemodialysis patients. Clin Chem 2005;51:2312-7.
34.   Cueto-Manzano AM, Konel S, Hutchinson AJ, Crowley V, France MW, Freemont AJ, et al. Bone loss in long-term renal transplantation: histopathology and densitometry analysis. Kidney Int 1999;55:2021-9.
35.   Wittersheim E, Mesquita M, Demulder A, Guns M, Louis O, Melot C, Dratwa M, Bergmann P. OPG, RANK-L, bone metabolism, and BMD in patientson peritoneal dialysis and hemodialysis. Clin Biochem 2006;39:617-22.
36.   Gomes CP, Barreto Silva, Leite Duarte ME, Dorigo D, da Silva Lemos CC, Bregman R. Bone disease in patients with chronic kidney disease under conservative management. Sao Paulo Med J 2005;123:83-7.
37.   Kušec V, Šmalcelj R, Cvijetić C, Rožman R, ŠkrebF. Determinants of reduced bone mineral density and increased bone turnover after kidney transplantation. Croatian Med J 2000;41(4):396-400.
38.   Kusec V, Smalcelj R, Puretic Z, Szekeres T Interleukin-6, transforming growth factor-beta 1, and bone markers after kidney transplantation. Calcif Tissue Int. 2004;75:1-6.
39.   Julian BA, Laskow DA, Dubowsky J, Dubowsky EV, Curtis JJ, Quarles LD. Rapid loss of vertebral mineral density after renal transplantation. N Engl J Med 1991;3225:544-50.
40.   Schwarz C, Suzzbacher I, Oberbauer R. Diagnosis of renal osteodystrophy. Eur J Clin Invest 2006;36(Suppl 2):13-22.