Contact

Daria Pašalić
Editor-in-Chief
Department of Medical Chemistry, Biochemistry and Clinical Chemistry
Zagreb University School of Medicine
Šalata ul 2.
10 000 Zagreb, Croatia
Phone +385 (1) 4590 205; +385 (1) 4566 940
E-mail: dariapasalic [at] gmail [dot] com

Useful links

Uvodnik

Tihana Žanić Grubišić. Edukacija magistara medicinske biokemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu: kako smo se uklopili u Bolonjski proces. Biochemia Medica 2008;18(2):143-53.
Farmaceutsko-biokemijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
 
*Adresa za dopisivanje: tzanic [at] pharma [dot] hr
 
Sažetak
 
Reforma visokog obrazovanja na sveučilištima u RH temelji se na prihvaćanju Bolonjske deklaracije, koja kao osnovnu zadaću postavlja stvaranje cjelovitog europskog prostora visokog obrazovanja i istraživanja. Ovaj cilj zahtijeva da sve zemlje potpisnice izrade nacionalni okvir komparabilnih i kompatibilnih kvalifikacija u vlastitim sustavima visokog obrazovanja.
Nova koncepcija Studija medicinske biokemije posebnu važnost daje multidisciplinarnom karakteru struke da bi se osigurali temelji za kvalitetnu primjenu znanstvenih spoznaja u kliničkom okruženju. Program je usklađen s preporukama koje su prihvaćene u većini zemalja Europe za rad u medicinsko-biokemijskim laboratorijima, a predviđa jedan petogodišnji ciklus edukacije koji završava titulom magistra medicinske biokemije. Multidisciplinarnost se postiže tako da se kroz studij stječu: temeljna znanja iz prirodnih znanosti, biomedicinska znanja kao što su anatomija, fiziologija, patofiziologija, histologija i citologija, imunologija, mikrobiologija i parazitologija, te stručna medicinsko biokemijska znanja - klinička biokemija, hematologija s koagulacijom, transfuziologija, analitička toksikologija, molekularna dijagnostika, racionalna laboratorijska dijagnostika i sl., te znanja i vještine iz komunikacijskih disciplina, laboratorijskog menadžmenta, te informatizacije laboratorijskog sustava. U ukupnom petogodišnjem studiju ima 28 % temeljnih, 12% biomedicinskih, 45% stručnih i 15% izbornih predmeta.
Program predviđa maksimalno povezivanje osnovnih i stručnih predmeta, stručna praksa se provodi već od prve godine. Predmeti su ocijenjeni prema ECTS sustavu tako da student može dio studija obaviti i na nekom drugom sveučilištu.Nastavni plan se izvodi u suradnji s kliničkim bazama Fakulteta, posebno se to odnosi na Stručnu praksu i Integrirani kolegij laboratorijske dijagnostike koji se u cijelosti organizira u kliničkim laboratorijima.
Novi program studija omogućava diplomiranom stručnjaku stjecanje cjelovitog znanja iz medicinske biokemije te stjecanje kompetencija da organizira rad i primjeni suvremene tehnologije u laboratorijsku praksu, da kompetentno interpretira laboratorijske nalaze, čineći ga bitnim članom stručnog medicinskog tima koji zbrinjava bolesnika, ili kompetentnim znanstvenim radnikom.Suvremeno obrazovanje medicinskih biokemičara omogućuje uspješno sudjelovanje u razvoju struke koja se širi prema sveobuhvatnim laboratorijskim znanostima - medicinskoj biokemiji i laboratorijskoj medicini.
 
Magna Charta Universitatum – temeljni dokument Bolonjskog procesa
Značajne promjene koje se zadnjih godina događaju u europskom visokoškolskom sustavu utjecale su na sveobuhvatnu reformu obrazovanja na svim hrvatskim sveučilištima. Ishodište reforme predstavlja Bolonjska deklaracija u kojoj je kao osnovna zadaća zacrtano uspostavljanje cjelovitog europskog prostora visokog obrazovanja i istraživanja. Ovaj bi se cilj trebao ostvariti do 2010. godine.
U današnjem globaliziranom svijetu znanja i istraživanja prave učinke može dati samo suradnja utemeljena na jasno definiranim načelima, koja će prihvatiti sve europske nacije i države. Budućnost sve više ovisi o kulturnom, znanstvenom i tehničkom razvoju, koji se stvara u središtima kulture, znanja i istraživanja kao što su to sveučilišta.
Magna charta universitatum” je povelja proizašla iz ovakvih promišljanja, i u njoj su zacrtani principi razvoja europskih sveučilišta. Na sastanku rektora održanom u Bolonji 1988. godine, na devetstotu godišnjicu osnivanja najstarijeg Sveučilišta u Europi, donesena je odluka da sveučilišta moraju osnažiti svoju 9 stoljeća staru temeljnu misiju da ustrajno čuvaju znanja na kojima se ranije dosegnute spoznaje produbljuju, nadopunjuju ili nadomještaju novima, te kritički prenose na generacije koje dolaze. Za čuvanje i prijenos znanja nisu dostatne samo knjižnice, bilo tradicionalne ili elektroničke. Potrebna je živa ljudska kritičnost, neprestano provjeravanje i istraživanje u kojem se tekovine novog vremena i iskustava susreću s nasljedstvom prethodnika.
Važno je uočiti da je Bolonjski proces jednako akademski koliko i politički projekt. Zemlje članice Europske unije su prepoznale važnost i potrebu cjelovite integracije kao preduvjeta stvaranja savršenije i utjecajnije Europe, sposobne da ravnopravno sudjeluje u globalnom procesu izgradnje i jačanja intelektualnih, kulturnih, društvenih, znanstvenih i tehnoloških vrijednosti novoga svijeta. Deklaracijom potpisanom 19. lipnja 1999. u Bolonji vlade 29 zemalja su preuzele obvezu da podupiru i omoguće globalnu transformaciju strukture vlastitog visokoškolskog sustava. Naša je zemlja potpisala prihvaćanje ove deklaracije 2001. godine.
Europa znanja ustraje u kreiranju jedinstvenog prostora visokog obrazovanja, nužnog za promicanje mobilnosti građana i njihovo zapošljavanje, te za sveukupni razvoj cijelog kontinenta. Vitalnost i djelotvornost svake civilizacije može se mjeriti privlačnošću njezine kulture drugim zemljama. Zbog toga je potrebno osigurati da europski sustav visokog obrazovanja postane privlačan širom svijeta, sukladno njegovoj izvanrednoj kulturnoj i znanstvenoj tradiciji. Potreba za reformom ovog sustava prvenstveno proizlazi iz shvaćanja da su europski studiji predugi, preskupi i nedovoljno učinkoviti, odnosno da ne daju dovoljno osposobljenosti visokoškolski obrazovanim stručnjacima. Studiranje mora postati brže i jeftinije, a studenti se nakon završetka studija moraju brže i lakše uklapati u radne sredine. No, iako su ovi ciljevi vrlo jednostavni i jasni, put do njihovog ostvarenja je složen, nesiguran i izuzetno zahtjevan, pa traži visok stupanj koordinacije i zalaganja svih čimbenika uključenih u visokoškolsko obrazovanje.Reforma kojom bi se promijenila efikasnost studiranja daleko je kompleksnija od jednostavnog proširivanja studijskih programa. Ona duboko zadire u načine izvođenja nastave, pa i u samu svrhu obrazovnog procesa. Današnje školovanje studentu daje znanje. Sutrašnje bi ga trebalo opskrbiti znanjem, vještinama i kompetencijama.
Ovakvo promišljanje čini osnovu Bolonjske deklaracije, koja je formulirana kao:
1. Prihvaćanje sustava lako prepoznatljivih i usporedivih akademskih stupnjeva i uvođenje posebnog dodatka diplomi koji sadrži cjeloviti popis odslušanih predmeta, znanja i sposobnosti stečenih na studiju (Diploma Supplement).
2. Prihvaćanje sustava visokog obrazovanja temeljenog na trima glavnim ciklusima: preddiplomskom, diplomskom i doktorskom. Prvi ciklusima dvije namjene, obrazovanje pristupnika za profesionalni rad na poslovima ograničene samostalnosti, ili nastavak studiranja na diplomskom studiju.Drugi ciklus vodi k akademskom zvanju magistra struke i osposobljava za samostalno rješavanje problema u interdisciplinarnom okruženju. Ova shema ima izuzetaka koji se prvenstveno odnose na biomedicinsko područje, gdje su svi studiji prihvatili jedinstvenu organizaciju integriranog preddiplomskog i diplomskog studija u trajanju od pet ili šest godina. Poslijediplomski doktorski studij vodi do akademskog stupnja doktora znanosti.
3. Uvođenje ECTS sustava (Europski sustav prijenosa bodova) koji će omogućiti lako prepoznavanje ostvarenih obrazovnih stupnjeva. Kreditni ECTS bodovi su vrijednost koja se pripisuje studijskoj jedinici (predmetu ili modulu) i odražavaju studentsko opterećenje potrebno da bi se ona dovršila - oni izražavaju ukupnu količinu rada za svaki pojedini predmet u odnosu na ukupnu količinu rada potrebnu za završetak pune akademske godine u nekoj instituciji, što uključuje predavanja, seminare, praktični rad, osobni rad izvan institucije te pripremu i sudjelovanje na ispitima i sl.
4. Promicanje mobilnosti studenata i nastavnika.
5. Promicanje europske suradnje u osiguravanju kvalitete sa ciljem razvijanja usporedivih kriterija i metodologija.
6. Promicanje europskih vrijednosti u visokom školstvu.
7. Razvijanje koncepta cjeloživotnog obrazovanja.
8. Naglašavanje uloge studenata u razvijanju i upravljanju visokim obrazovanjem. Sveučilište je usmjereno prema studentima jer se nastavni plan temelji na opterećenju studenta, a ne nastavnika, a vrednuju se rezultati učenja, a ne sadržaji. Metode rada stavljaju studenta u središte nastavnog procesa, jer mu se kroz slobodni izbor većeg broja izbornih predmeta omogućuje da sam kreira vlastiti put kroz studij i tako započinje svoje cjeloživotno učenje i buduće zapošljavanje.
Svi navedeni ciljevi su usmjereni ka promicanju privlačnosti europskog prostora visokog obrazovanja u smislu njegove globalne konkurentnosti. Pojedine zemlje moraju djelovati na internacionalizaciji vlastitih obrazovnih sustava promicanjem kompatibilnosti i komparabilnosti studija s onima u Europi, ali uz obvezu čuvanja posebitosti vlastitog obrazovanja i autonomije obrazovnih institucija.
Kvalifikacije i kompetencije u Europskom prostoru visokog obrazovanja
Integriranje europskog prostora visokog obrazovanja zahtijeva da sve zemlje potpisnice Bolonjske deklaracije izrade nacionalni okvir kvalifikacija u vlastitim sustavima visokog obrazovanja. Tim će se okvirom opisati kvalifikacije u terminima nastavnog opterećenja, razine, ishoda učenja, kompetencija i profila. Uz to je potrebno jasno definirati krovni okvir kvalifikacija, tako da svaki stupanj obrazovanja ima različiti, definirani ishod učenja - odnosno skup znanja i vještina koje završeni student razumije, ili je sposoban raditi na kraju razdoblja učenja. Prvi i drugi ciklus, prvostupnik i magistar, moraju imati različite profile, da bi mogli ispuniti raznolike individualne i akademske potrebe, te potrebe tržišta rada. Ovakva organizacija stvara preduvjete za priznavanje inozemnih kvalifikacija i pospješuje mobilnost studenata. U Tablici 1. su pregledno izneseni kriteriji koje je potrebno zadovoljiti za postizanje pojedinog stupnja.
 
Tablica 1. Kriteriji po kojima se opisuju pojedini stupnjevi u obrazovanju
 
Usporedivost i priznavanje kvalifikacija na europskoj i nacionalnoj razini
Usporedivost kvalifikacija je preduvjet osiguranja mobilnosti studenata i završenih stručnjaka u europskom prostoru. Za ispunjenje toga cilja potrebno je uspostaviti sustav jasnih i usporedivih stupnjeva što omogućuje priznavanje kvalifikacija stečenih na različitim sveučilištima i u drugim zemljama.
Pitanje priznavanja može se odnositi na:
priznavanje institucija na nacionalnoj razini,
priznavanje visoko-obrazovnih programa,
priznavanje stečenih kvalifikacija na nacionalnoj ili europskoj razini.
Priznavanja se provode na akademskoj ili profesionalnoj razini.
Pod akademskim priznavanjem podrazumijeva se prihvaćanje odslušanih ili položenih predmeta, stečenih kvalifikacija, tj. diploma na nekom stranom sveučilištu, zbog nastavka obrazovanja, ili želje da se akademska karijera ostvari na stranoj instituciji.
Profesionalno priznavanje podrazumijeva pravo na rad i stjecanje profesionalnog statusa u skladu sa stečenom kvalifikacijom. Glavni dokument kojim je regulirano akademsko priznavane u Europi jest UNESCO-ov dokument „Konvencija o priznavanju kvalifikacija u visokom obrazovanju“ kojim se naglašava nužnost usmjeravanja na globalnu procjenu razine i profila kvalifikacije te uspoređivanje ishoda učenja i stečenih sposobnosti, namjesto isključivog uspoređivanja obilježja programa.
Za uspješnu provedbu reforme visokog obrazovanja Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH je donijelo niz propisa i zakona kojima se reguliraju nacionalni obrazovni okviri i opisuju stupnjevi obrazovanja i njihova međusobna povezanost. Na slici 1. je grafički prikazana shema obrazovnih stupnjeva u sveučilišnim i stručnim studijima. U učinkovitom i dobro organiziranom društvu svaki od navedenih stupnjeva morao bi imati definiranu ulogu u društvu.
 
 
 
Slika 1. Shema strukture obrazovnih stupnjeva u sveučilišnim i stručnim studijima (prema mrežnoj stranici MZOS, 2008.)
 
Kako se u ove kriterije uklapaju Farmaceutsko-biokemijski fakultet i Studij medicinske biokemije ?
Reforma programa Studija medicinske biokemije temelji se na kriterijima koji su prihvaćeni u većini zemalja Europe za rad u medicinsko-biokemijskim laboratorijima, a koji je obuhvaćen u dokumentu “European Syllabus for the training in Clinical Chemistry“. Programom je predviđena akademska edukacija (4-5 godina), koja mora biti upotpunjena boravkom u kliničko-biokemijskim laboratorijima i poslijediplomskom specijalizacijom u trajanju od 4 godine. Europski forum EC4 predviđa zadržavanje preddiplomsko-diplomske edukacije koja je razvijena u pojedinoj zemlji, a detaljna pravila harmonizacije propisuje za program specijalizacije.
Nastavnim programom Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta predviđen je petogodišnji ciklus edukacije koji, prema Zakonu o znanosti i visokom obrazovanju završava titulom magistra medicinske biokemije. Jedan cjeloviti obrazovni ciklus su predvidjeli i svi ostali fakulteti unutar biomedicinske grupacije. Studij je zamišljen tako da su stručni predmeti uključeni u program već od prve nastavne godine, uz ponudu velikog broja izbornih predmeta. U ukupnom petogodišnjem studiju predmeti su organizirani tako da se nudi:
28 % temeljnih
12% biomedicinskih
45% stručnih i
15% izbornih predmeta
Program se izvodi uz maksimalno povezivanje osnovnih i stručnih predmeta, a stručna praksa se provodi već od prve nastavne godine. Predmeti su ocijenjeni prema ECTS sustavu bodova i mogu se prenositi s jednog visokog učilišta na drugo. Tako student može dio svog studija obaviti i na nekom drugom sveučilištu što bi trebalo rezultirati većom pokretljivošću studenata, ali i nastavnika.Predloženi nastavni plan se izvodi u suradnji s nastavnim bazama Fakulteta. Posebno se to odnosi na Stručnu praksu i Integrirani kolegij laboratorijske dijagnostike koji će se u trajanju cijelog 9. semestra organizirati u kliničkim laboratorijima. U nastavnim bazama će se izvoditi dio praktične nastave, a dio predavanja je predviđen i za nastavnike s klinika koji intenzivno surađuju s Farmaceutsko-biokemijskim fakultetom.
Sastavljanje programa Studija medicinske biokemije rukovođeno je načelom da se struka razvija unutar interdisciplinarnog područja čije se znanstvene spoznaje primjenjuju u sustavu zdravstva sa ciljem uspješne dijagnostike, praćenja te prevencije bolesti. Suvremena medicina, tijesno povezana s razvojem znanosti i tehnologije, nezamisliva je bez dobre medicinsko-biokemijske dijagnostike.
Medicinska biokemija integrira spoznaje općeianalitičke biokemije te stanične i molekularne biologije s fiziološkim i patofiziološkim procesima, omogućujući razumijevanje patoloških procesa na molekularnoj razini kao i iznalaženje novih dijagnostičkih i prognostičkih pokazatelja bolesti.
Studij medicinske biokemije je interdisciplinaran te se stječu:
temeljna znanja (matematika, kemija, fizika, statistika, biokemija, biologija, molekularna biologija);
biomedicinska znanja (anatomija, fiziologija, patofiziologija, histologija i citologija, imunologija, genetika, mikrobiologija i parazitologija, farmakologija, toksikologija i hematologija);
stručna medicinsko biokemijska znanja (opća i patološka klinička biokemija, hematologija s koagulacijom i imunohematologijom, klinička imunologija, transfuziologija, klinička citologija, mikrobiologija, analitička toksikologija, molekularna dijagnostika, laboratorijska dijagnostika hitnih stanja, dijagnostika uz bolesničku postelju, racionalna laboratorijska dijagnostika, i sl.);
znanja i vještine iz komunikacijskih disciplina, laboratorijskog menadžmenta, automatizacije, elektroničke obrade podataka, organizacija i upravljanje medicinsko biokemijskim laboratorijem, te informatizacije laboratorijskog sustava.
Ovako zamišljen program studija omogućava diplomiranom stručnjaku da kompetentno interpretira rezultate laboratorijskih pretraga čineći ga bitnim članomstručnog medicinskog tima koji zbrinjava bolesnika, iliznanstvenog tima koji razvija i istražuje nove znanstvene spoznaje. Diplomirani stručnjaci, magistri medicinske biokemije, nakon završenog 10-semestralnog studija mogu obavljati zdravstvenu djelatnost na svim razinama laboratorijske zdravstvene skrbi i tako opravdati svoje mjesto u laboratorijskom timu kako u velikim laboratorijima kliničkih bolnica, tako i u drugim tipovima bolnica, ili u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Suvremeno obrazovanje medicinskih biokemičara s dosta znanja iz citologije, mikrobiologije, imunologije i transfuziologije omogućuje uspješno sudjelovanje u razvoju struke koji je usmjeren prema sveobuhvatnim laboratorijskim znanostima, medicinskoj biokemiji i laboratorijskoj medicini. Primjenom biokemijskih, hematoloških, molekularno-bioloških i kemijskih postupaka, tehnika i tehnologija ispitivanja bioloških materijala oni uspješno pridonose utvrđivanju uzroka bolesti, održavanju zdravlja, prevenciji bolesti, praćenju uspjeha liječenja kao i novim znanstvenim spoznajama.
Program Studija medicinske biokemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu usporediv je sa sličnim programima u Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Izraelu.
Poslijediplomski doktorski studij
Farmaceutsko-biokemijski fakultet je predložio i dobio potvrdnicu za provođenje poslijediplomskog doktorskog studija iz Farmaceutsko-biokemijskih znanosti kojim se stječe akademski stupanj doktora znanosti u znanstvenom području Biomedicine i zdravstva. Studij se organizira u dva modula: Farmaceutske znanosti i Medicinsko-biokemijske znanosti. Cilj doktorskog studija je obrazovanje pristupnika za samostalni istraživački rad u znanstveno-istraživačkim institucijama i kliničkoj praksi, te pruža temeljito istraživačko iskustvo u specifičnim područjima medicinske biokemije.
Studij je namijenjen medicinskim biokemičarima, farmaceutima, te drugim stručnjacima iz područja Biomedicine i zdravstva i područja Prirodnih znanosti.
Inovativnost doktorskog programa
Prijedlog doktorskog programa je izrazito interdisciplinaran, ali je postignuta integracija ispreplitanjem sadržaja iz područja prirodnih, temeljnih i primijenjenih kliničkih znanosti, te vrlo važnih informacijskih i komunikacijskih znanosti. Izvođenje programa temelji se na raznovrsnosti istraživačkih projekata na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, suradnji s nizom znanstveno-nastavnih suradnih ustanova te suradnjom s klinikama, industrijom i poslovnim sektorom. Nužno je kroz znanstveni rad osnažiti inovativnost i omogućiti prijenos tehnologija, te istraživačkom i obrazovnom aktivnošću sustavno povezivati znanost i kliničku praksu.
Nastava se organizira uz sudjelovanje znanstvenika iz brojnih suradnih ustanova kao što su: Institut Ruđer Bošković, nastavne baze Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta (KBC „Zagreb“, KB „Sestre milosrdnice“, KB „Dubrava“), te gostujući nastavnici iz znanstvenih i istraživačkih instituta i fakulteta iz zemlje i iz inozemstva.
Studij uključuje organiziranu nastavu - obvezne, modularne, metodološke i izborne predmete i aktivno bavljenje znanstveno-istraživačkim radom, a završava polaganjem ispita, pozitivnom procjenom znanstvene aktivnosti, pozitivnom ocjenom i obranom doktorskog rada. Doktorski studij primjenjuje ECTS sustav bodovanja sukladan europskom sustavu. Udio organizirane nastave u studiju je najmanje 20% dok se oko 80% ukupnog udjela odnosi na znanstvenu aktivnost pristupnika.
Predmeti su predloženi kroz 4 bodovne skupine:
prvu bodovnu skupinu čine temeljni predmeti, zajednički za oba modula doktorskog studija. Cilj je ovih kolegija upoznati polaznika s temeljima znanstvenog rada u cjelini te pružiti polaznicima potrebna znanja za svladavanje modularnih, metodoloških i izbornih kolegija, znanstvenu aktivnost i izradu doktorskog rada.
drugu bodovnu skupinu čine modularni predmeti koji odgovaraju znanstvenim interesima polaznika, odnosno imaju za cilj uvesti polaznika u znanstvene spoznaje užih područja istraživanja pojedinog modula doktorskog studija.
u trećoj bodovnoj skupini su metodološki predmeti čiji je cilj upoznati polaznika s tehnološkim postupcima i metodama u pojedinim istraživačkim područjima, a u svrhu izrade praktičnog dijela doktorskog rada.
četvrtu bodovnu skupinu čine izborni predmeti iz širokog izbora ponuđenih predmeta studija, ali to mogu biti predmeti predviđenih specijalističkih poslijediplomskih studija Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta i predmeti drugih doktorskih studija.Prijedlozi za izborne predmete stalno se proširuju.
Poslijediplomski specijalistički studij
Farmaceutsko-biokemijski fakultet je predložio i 4 poslijediplomska specijalistička studija iz područja Medicinske biokemije, Molekularne dijagnostike, Farmakogenomike i Analitičke toksikologije. Ovi programi se nalaze u završnoj fazi procesa prihvaćanja.
Iskustva u provedbi reformiranog studija
U novoj koncepciji studija stručni predmeti se uvode već na prvoj godini, a značajni opseg satnice je usmjeren na boravak u zdravstvenim ustanovama. Studenti su vrlo dobro prihvatili provođenje organizirane stručne prakse tijekom redovitog studija. Studentska praksa je organizirana stupnjevito, tako da se stečeno teorijsko znanje uspoređuje sa suštinom i opsegom rada u laboratorijima zdravstvenih ustanova.
I godina: Posjet medicinsko-biokemijskom laboratoriju primarne zdravstvene zaštite te medicinsko-biokemijskom laboratoriju kliničke bolnice. Studenti provode po jedan radni dan u svakom tipu laboratorija, pri čemu dobiju uvid u organizaciju laboratorija primarne zdravstvene zaštite, odnosno kliničke bolnice. Na seminarskom dijelu nastave razmatraju prostorno uređenje laboratorija, strukturu zaposlenog stručnog osoblja, vrste opreme i opseg pretraga.
II godina: Stručna praksa u citološkom i histološkom laboratoriju. Studenti provode jedan radni dan u citološko-histološkom laboratoriju kliničke bolnice pri čemu nauče osnove o citokemijskim i imunocitokemijskim pretragama
III godina: Stručna praksa u kliničkom mikrobiološkom laboratoriju.
IV godina: Stručna praksa u hematološkom laboratoriju.
V godina: Stručna praksa u kliničko-biokemijskom laboratoriju koja obuhvaća laboratorijske metode za ispitivanje elektrolita, kiselinsko-bazične ravnoteže, proteina, neproteinskih dušikovih spojeva, porfirina, ugljikohidrata, lipida i lipoproteina, enzima i izoenzima, hormona te mikroelemenata u tjelesnim tekućinama. Upoznavanje s radom instrumenata i automatskih analizatora te metodama molekularne dijagnostike. Stručna praksa uključuje rad u specijalističkim laboratorijima za endokrinologiju, dijagnostiku krvlju prenosivih bolesti te laboratoriju za biološko-toksikološka vještačenja.
Osnovni princip Bolonjske deklaracije je rad sa studentima u malim grupama tako da se intenzivira individualni rad studenata. Kako se broj studenata Studija medicinske biokemije već duže vremena kreće oko 20 polaznika godišnje, to su se ovi principi provodili i u dosadašnjem radu. Sustavni rad studenata se potiče kroz kontinuiranu provjeru znanja i brojne seminarske radove i vlastite prezentacije, što je dalo vrlo dobre rezultate.
Posebno je mnogo učinjeno na aktivnom podupiranju mobilnosti studenata, i to u okvirima CEEPUS programa - „Centralno-europski program razmjene sveučilišnih studija“. Program omogućuje razmjenu studenata i podržava mobilnost nastavnog osoblja u cilju stvaranje mreže centralno-europskih sveučilišta. Kroz ovaj program je tijekom desetak godina, na specijalizirane projekte Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, došlo preko 100 studenata iz zemalja Europe, dok su brojni studenti i nastavnici Fakulteta gostovali na sveučilišnim klinikama i sveučilištima u zemljama središnje Europe. 
Kao zaključak možemo reći da su učinjeni mnogi važni koraci u usavršavanju Studijskog programa medicinske biokemije. No, istodobno ostaje još dosta toga što treba razriješiti u suradnji sa Sveučilištem, Ministarstvom znanosti, visokog obrazovanja i športa, Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, uz aktivno sudjelovanje struke da bismo se kvalitetno prilagodili europskoj dimenziji laboratorijske djelatnosti.
 
Literatura
 
1.    [Kratak pregled visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj]. Havranek J, ed. Zagreb: Agencija za znanost i visoko obrazovanje; 2008. (in Croatian)
2.    [Prvi koraci u Bolonjskom procesu]. Polić-Bobić M, ed. Zagreb, University of Zagreb; 2005. (in Croatian)
3.    Kieviet W, Blaton V, Kovacs GL, Palicka V, Pulkki K. The Management of Clinical Laboratories in Europe: a FESCC Survey. Clin Chem Lab Med 2002;40:312-9.
4.    Zerah S, McMurray J, Bousquet B, Baum H, Beastall GH, Blaton V et al. EC4 European Syllabus for Post-Graduate Training in Clinical Chemistry and Laboratory Medicine, version 3 - 2005. IFCC, FESCC AND EC4 PAPERS
5.    Beastall G, Kenny D, Laitinen P, ten Kate J. A guide to define competence required of a cosultant in clinical chemistry and laboratory medicine. Clin Chem Lab Med 2005;43:654-9.
6.    Sanders GT, Beastall GH, Kohse KP, Zérah S, Jansen R, Köller U, et al. The Practice of Clinical Chemistry in the European Union. Clin Chem Lab Med 2002;40:196-204.