Contact

Daria Pašalić
Editor-in-Chief
Department of Medical Chemistry, Biochemistry and Clinical Chemistry
Zagreb University School of Medicine
Šalata ul 2.
10 000 Zagreb, Croatia
Phone +385 (1) 4590 205; +385 (1) 4566 940
E-mail: dariapasalic [at] gmail [dot] com

Useful links

Ispravke:

Ispravke za Biochemia Medica, Volumen 16, Supplement 1. Biochemia Medica 2006;16(2):212-5.
U časopisu Biochemia Medica 2006; 16(Suppl 1) u kojem su objavljeni sažeci s 5. hrvatskog kongresa medicinskih biokemičara u Poreču došlo je do nekoliko pogrešaka. Ispričavamo se autorima i objavljujemo ispravke.
 
Biochemia Medica 2006;16(Suppl 1):S64
S7-2a
Genetska analiza multifaktorske bolesti: osteoporoza
Marc Janja
Farmaceutski fakultet Sveučilišta u Ljubljani, Ljubljana, Slovenija
Osteoporoza je bolest u kojoj gubitak čvrstoće u kostima dovodi do lomova uslijed koštane krhkosti. To je česta bolest složene patofiziologije koja uključuje i endogene i okolinske čimbenike. Dokazi polučeni u obiteljskim studijama na blizancima pokazuju kako genetski čimbenici imaju važnu ulogu u regulaciji mineralne gustoće kostiju (BMD), što je glavni fenotip u osteoporozi. Nasljednost BMD procjenjuje se na čak 70–80%. Ovi fenotipovi određeni su utjecajem različitih gena i okolinskih čimbenika. Stoga se osteoporoza smatra poligenom i multifaktorskom olešću. Danas je u primjeni nekoliko pristupa za identificiranje gena koji doprinose patogenezi osteoporoze. U početku su studije povezanosti bile uglavnom usredotočene na utvrđivanje gena odgovornih za monogenu koštanu bolest. U novije vrijeme one su okrenute prema identificiranju kromosomnih regija nazvanih lokusi kvantitativnih osobina gena koji reguliraju koštanu masu i skeletnu geometriju. Prednost ovih obiteljskih studija je to što je malo vjerojatno da će polučiti lažno pozitivne rezultate. Međutim, one su manje pogodne za složene bolesti i imaju nisku statističku mogućnost za dokazivanje gena s umjerenim učinkom na BMD. Studije udruženosti čine glavni model u genetici osteoporoze u ljudi. One uključuju identifikaciju polimorfizama pojedinih gena (kandidata) i s njima povezanih alelnih varijanata prema BMD ili prijelomima kostiju u populacijskoj studiji ili studiji s kontrolnom skupinom. Geni kandidati uglavnom se odabiru na osnovi bioloških učinaka na metabolizam kostiju ili aktivnost koštanih stanica. Studije udruženosti gena kandidata relativno se lako provode i mogu otkriti manje učinke. Nedostatci uključuju mogućnost lažno pozitivnih rezultata zbog čimbenika koji mogu izazvati zabunu te populacijsko uslojavanje. Ispituje se udruženost mnogih gena kandidata s fenotipom osteoporoze: gen receptora vitamina D, geni estrogenskih receptora, gen kolagena tip I a1, gen TGF beta, gen IL-6, geni BMP, gen LRP 5 itd. Treći pristup u genetici osteoporoze su šire studije genoma. Tu se rabi tehnologija microarray, a može se odjednom analizirati do 500.000 biljega u jednom uzorku DNA. Veći nedostatak ovoga pristupa je visoka cijena. Studije u genetici osteoporoze imaju važne implikacije za kliničku praksu. Geni koji reguliraju BMD i krhkost kostiju potencijalno su važni kao ciljevi za nove lijekove, kao dijagnostički biljezi za procjenu pojedinačnog rizika, te kao sredstvo za identifikaciju osoba koje ne će odgovoriti na liječenje u farmakogenetskim studijama.
E-mail: janja [dot] marc [at] ffa [dot] uni-lj [dot] si
Biochemia Medica 20 06;16(Suppl 1):S98
P1-3
Kronična mijeloična leukemija – važnost praćenja terapije: prikaz slučaja
Radić-Antolic M, Zadro R, Davidović-Mrsić S, Sertić D, Labar B
Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Hrvatska
U listopadu 2000. godine 49-godišnjoj bolesnici dijagnosticirana je kronična mijeloična leukemija: uz normalan broj eritrocita i trombocita u perifernoj krvi imala je 215x109/L leukocita te povećanu jetru i slezenu; u koštanoj srži utvrđena je izrazita proliferacija bijele loze te dokazana translokacija t(9;22)(q34;q11) (Philadelphia kromosom) i fuzijski gen BCR-ABL. Odmah je započeta terapija hidroksiurejom i interferonom alfa te je postignuta potpuna hematološka remisija bez molekularne remisije. Nakon 2 godine citogenetičkom je analizom dokazano 67% Ph pozitivnih interfaznih jezgara (Ph+I.J.), kod bolesnice se pojavio recidiv te je započeta terapija imatinib-mesilatom u dozi od 400 mg/dan. Nakon 6 mjeseci terapije postignuta je potpuna citogenetička remisija (FISH negativan na prisutnost Ph+I.J.), ali je RT-PCR bio pozitivan na fuzijski gen BCR-ABL. Kvantitativnim PCR utvrđen je mali broj kopija fuzijskog gena (BCR-ABL/ABL<0,01) s tendencijom opadanja u slijedećih 10 mjeseci te je postignuta i djelomična molekularna remisija. Nastavljena je terapija imatinibom od 400 mg/dan. Dvadeset i tri mjeseca od početka terapije imatinibom FISH analizom pronađeno je 2% Ph+I.J., a kvantitativnim PCR porast omjera BCR-ABL/ABL 5 puta. Bolesnica je tada još uvijek bila u hematološkoj remisiji. U slijedećih 6 mjeseci prekinuta je terapija zbog nedostatka lijeka, što je vjerojatno uzrokovalo još veći porast Ph+I.J. (13%) te porast omjera BCR-ABL/ABL 20 puta. S obzirom na gubitak potpune citogenetičke remisije i porast broja kopija fuzijskog gena, uzrok treba tražiti u pojavi mutacija koje su u većini slučajeva uzrok rezistencije na terapiju imatinibom. Dio mutacija može se svladati povećanjem doze lijeka, što je u slučaju ove bolesnice i učinjeno povećanjem doze imatiniba na 600 mg/dan. Već nakon 4 mjeseca od povišenja doze smanjio se postotak Ph+I.J., ali je još uvijek bio povišen omjer BCR-ABL/ABL. U slijedećoj kontroli, nakon 5 mjeseci, zabilježen je pad Ph+I.J. (5%), a i omjer BCR-ABL/ABL je pao na vrijednosti ispod 0,01. Zadnja kontrola u svibnju 2006. pokazuje ponovni ulazak u potpunu citogenetičku remisiju s još uvijek pozitivnim RT-PCR na BCR-ABL. Prikazom ovoga slučaja pokazana je važnost praćenja terapije kvantitativnim PCR čija je dijagnostička osjetljivost između analize FISH i RT-PCR, a upravo je taj dio praćenja terapije najosjetljiviji. Osobito je to važno kod bolesnika koji ne postignu potpunu molekularnu remisiju, tj. ostaju pozitivni u RT-PCR, jer svaki porast broja kopija može značiti ponovnu pojavu bolesti.
E-mail: mradicantolic [at] net [dot] hr
Biochemia Medica 2006;16(Suppl 1):S170
P15-9
Analitička validacija testa Seradyn-Innofluor za određivanje koncentracije everolimusa
Šurina B1, Knotek M2, Cvrlje-Čolić V2, Katičić M2, Prskalo M2, Preden-Kereković V1, Flegar-Meštrić Z1
1Zavod za kliničku kemiju, KB Merkur, Zagreb, Hrvatska
2Klinika za unutarnje bolesti, KB Merkur, Zagreb, Hrvatska
Jedan od preduvjeta za čim bolji ishod transplantiranog bolesnika svakako je izabrati optimalnu individualnu kombinaciju imunosupresivne terapije. Everolimus je novi antiproliferativni imunosupresivni lijek koji se rabi u transplantaciji solidnih organa. On je dio imunosupresivnih protokola, obično u kombinaciji s inhibitorom kalcineurina ili s mikofenolatom, uz istodobnu primjenu steroida ili bez nje. Terapijsko praćenje everolimusa rezultira smanjenom incidencijom akutnog odbacivanja i manjom incidencijom nuspojava u primatelja solidnih organa liječenih everolimusom (1). Zbog kraćeg poluživota everolimusa lakše se postiže ciljni učinak i ujednačeniji terapijski raspon lijeka. Stoga smo za potrebe bolesnika u kojih je učinjena transplantacija bubrega u našoj ustanovi evaluirali test Seradyn-Innofluor za everolimus, koji je zasad jedini dostupan na tržištu. Test Seradyn-Innofluor za određivanje koncentracije everolimusa koncipiran je na načelu imunokemijskog određivanja uz ekscitaciju fluorofora polariziranim svjetlom (metoda FPIA). Sva određivanja učinjena su na analizatoru TDX tvrtke Abbott. Kratka analitička validacija testa obuhvaćala je: nepreciznost u seriji, nepreciznost iz dana u dan, netočnost, osjetljivost i linearnost. Kao terapijsko područje testa navodi se koncentracija od 3-8 mg/L (2). Nepreciznost u seriji za nisko, srednje i visoko koncentracijsko područje (n=10) iznosila je: 7,2%, 7,9% i 3,4%. Pripadajuća netočnost za nisko, srednje i visoko koncentracijsko područje, izražena na komercijalnim kontrolnim uzorcima, iznosila je 2,5%, 10,8% i 6,1%. Nepreciznost iz dana u dan u navedenim kontrolnim uzorcima testa (nisko, srednje, visoko, n=10) iznosila je 18,5%, 17,5% i 18,5%. Dilucijom uzoraka dokazali smo donju granicu osjetljivosti od 2 mg/L i linearnost od 40 mg/L. Dobivena je zadovoljavajuća analitička validacija testa. Ističemo nešto lošiju nepreciznost iz dana u dan, KVa=18,5%, što smatramo nedostatkom testa.
E-mail: branka [dot] surina [at] hdmb [dot] hr