Contact

Daria Pašalić
Editor-in-Chief
Department of Medical Chemistry, Biochemistry and Clinical Chemistry
Zagreb University School of Medicine
Šalata ul 2.
10 000 Zagreb, Croatia
Phone +385 (1) 4590 205; +385 (1) 4566 940
E-mail: dariapasalic [at] gmail [dot] com

Useful links

P02-1 (Usmeno priopćenje)

 
Jadrić R1, Hasić S1, Kiseljaković E1, Ćorić J2, Huskić J1, Winterhalter-Jadrić M1. P02-1: Utjecaj koncentracije feritina i CRP na aterogeni indeks. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S108.
 
1Zavod za fiziologiju i biokemiju, Medicinski fakultet, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
2Zavod za kliničku kemiju i biokemiju, KUC Sarajevo, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
 
Adresa za dopisivanje: rjadric [at] hotmail [dot] com
 
Sažetak
Uvod: Istražili smo koncentraciju feritina i C-reaktivnog proteina (CRP) te njihovu povezanost kao biljega kardiovaskularnih bolesti.
Materijali i metode: Ispitanici su bili dobrovoljni davaoci krvi, podijeljeni u skupine prema starosti i spolu. Kao kontrolnu skupinu postavili smo trudnice. Uzorci krvi sakupljeni su venupunkturom te analizirani kako bi se odredila koncentracija feritina i CPR te se izračunao aterogeni indeks iz lipidnog profila bolesnika.
Rezultati: Izmjerili smo niže vrijednosti koncentracije feritina u podskupini plodnih žena sa statistički značajnim razlikama između skupina muškaraca i žena iste dobi, kao i kod usporedbe sa skupinom žena u menopauzi. Koncentracija feritina nije bila u statistički značajnoj vezi s koncentracijom CRP, no kod bolesnika s visokom koncentracijom feritina bilo je vjerojatnije da će im i koncentracija CRP biti visoka. Svi bolesnici s visokom koncentracijom CRP imali su i viši aterogeni indeks.
Zaključak: Naši rezultati naglašavaju važnost praćenja koncentracije feritina i CRP kao parametara koji utječu na buduće kardiovaskularne događaje.
 
 
P02-2 (Usmeno priopćenje)
 
Horvat V1, Jurić S1, Butković-Soldo S1, Mandić D2, Mandić S1, Majetić-Cetina N1. P02-2: Vrijednost određivanja proteina S100 kod akutnog cerebrovaskularnog inzulta. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S108-S109.
 
1Odjel za kliničku laboratorijsku dijagnostiku, Klinička bolnica Osijek, Osijek, Hrvatska
2Zavod za javno zdravstvo Osječko-Baranjske Županije, Osijek, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: phorvat [dot] vesna [at] gmail [dot] com
 
Sažetak
Uvod: Protein S100 je kiseli protein koji veže kalcij, a glavna je strukturna komponenta citosola uglavnom astroglijalnih stanica. Strukturno cerebralno oštećenje dovodi do oslobađanja tog proteina u cerebrospinalnu tekućinu i krv. Cilj ove preliminarne prospektivne studije bio je ispitati vrijednost ranog određivanja S100 proteina u akutnom cerebrovaskularnom inzultu (ICV).
Materijali i metode: Ispitano je 35 bolesnika (14 muškaraca i 21 žena) u dobi od 58 do 88 godina koji su primljeni na Kliniku za neurologiju, Kliničke bolnice Osijek sa simptomima akutnog cerebrovaskularnog inzulta (ICV). Unutar 24 sata od pojave simptoma učinjen je CT mozga te je uzet uzorak krvi. Koncentracija S100 proteina izmjerena je ECLIA metodom na Elecsys 2010 (ROCHE) imunokemijskom analizatoru. Za kontrolnu skupinu izabrana su 33 ispitanika (15 muškaraca i 18 žena) u dobi od 45 do 81 godine, koji nisu neurološki pacijenti. Usporedili smo koncentracije S100 proteina kod pacijenata s dijagnozom akutnog ICV s kontrolnom skupinom. Rezultati su obrađeni Mann-Whitney Rank Sum testom.
Rezultati: Bolesnici s akutnim ishemijskim cerebrovaskularnim inzultom imali su statistički značajnu veći medijan vrijednosti S-100 u serumu u odnosu na kontrolnu skupinu (P = 0,002), a manji u odnosu na pacijente s akutnim hemoragijskim cerebrovaskularnim inzultom (P = 0,003). Rani CT mozga potvrdio je ishemiju samo kod manjeg broja pacijenata.
Zaključak: Obzirom da se rane ishemijske promjene često ne uočavaju na CT-u u prvih 24 sata čini se da bi protein S100 mogao biti koristan serumski biljeg akutnog ishemijskog cerebrovaskularnog inzulta.
 
 
P02-3
 
Mladina B, Šupe Domić D, Stanišić L, Čepić K, Dujmov I. P02-3: Povezanost koncentracije mijeloperoksidaze s dobi i spolom. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S109-S110.
 
Klinički bolnički centar Split, Split, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: blanka [dot] mladina [at] kbsplit [dot] hr
 
Sažetak
Uvod: Mijeloperoksidaza (MPO) je hemoprotein smješten u azurofilnim granulama polimorfonuklearnih neutrofila i makrofaga te izlazi u ekstracelularnu tekućinu za vrijeme upalnog procesa stvarajući oštećenja na mjestu upale. MPO je nađena u aterosklerotičnom plaku čija koncentracija ukazuje na tijek bolesti kod pacijenata s prisutnom boli u prsima. Stoga bi se MPO trebala koristiti uz povijest bolesti, EKG i srčane biomarkere kako bi pomogla pri odluci o daljnjim dijagnostičkim i terapijskim postupcima.
Cilj: Cilj ovoga rada bio je ispitati koncentraciju MPO kod zdravih ispitanika na području splitsko-dalmatinske županije te utvrditi postoji li povezanost između koncentracije MPO i dobi ispitanika.
Ispitanici i metode: Odredili smo koncentraciju MPO u 73 uzorka zdravih ispitanika i to kod 33 muškarca (u dobi od 29 do 81 godine) i 40 žena (u dobi od 24 do 79 godina). Koncentraciju MPO u plazmi odredili smo kemiluminiscentnom analizom sa mikročesticama (CMIA) na analizatoru Architect i1000SR firme ABBOT.
Rezultati: Dobivene vrijednosti koncentracije MPO za žene su 89,8 ± 89,6 pmol/L, a za muškarce 87,6 ± 74,9 pmol/L. Uspoređivanjem vrijednosti koncentracije MPO s godinama kod žena dobili smo koeficijent korelacije r = 0,07; P = 0,659, dok je kod muškaraca koeficijent korelacije r = -0,26; P = 0,137.
Zaključak: Koncentracije MPO dobivene u našem laboratoriju u užem su rasponu od referentnih vrijednosti koje navodi proizvođač, što ukazuje na utjecaj vanjskih čimbenika kao što su podneblje, ishrana, uvjeti okoliša, te životne navike. Prema našim rezultatima nije pronađena povezanost koncentracije MPO s dobi kod žena i muškaraca.
 
 
P02-4
 
Hasic S, Jadrić R, Kiseljaković E, Winterhalter-Jadrić M. P02-4: Biokemijski biljezi oštećenja miokarda na modelu štakora. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S110-S111.
 
Zavod za fiziologiju i biokemiju, Medicinski fakultet, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
 
Adresa za dopisivanje: sabahetahasic [at] yahoo [dot] com
 
Sažetak
Uvod: Ovo istraživanje provedeno je s ciljem utvrđivanja mogu li srčani troponin T (cTnT) i mioglobulin otkriti oštećenje miokarda kod štakora izazvan uzimanjem isoproterenola (ISO).
Materijali i metode: 24 štakora (N = 24) je podijeljeno u četiri skupine: kontrolna (N = 8), ISO I (N = 8), ISO II (N = 8) i ISO III skupina (N = 8). Odraslim Wistar štakorima, albino mužjacima dana je pojedinačna doza od 250 mg/kg kako bi se izazvalo oštećenje miokarda. Štakorima kontrolne grupe dana je fiziološka otopina. ECLA imunokemijskom metodom izmjerena je koncentracija srčanog troponina T i mioglobulina u serumima štakora kontrolne grupe i 30, 60, 120 minuta nakon primanja ISO. Dobiveni podaci analizirani su dvosmjernim testom i Studentovim t-testom. Statistička značajnost postavljena je na 0,05.
Rezultati: Rezultati su prikazani kao srednja vrijednost ± standardna devijacija (SD). Srednja vrijednost koncentracije cTnT u krvi bila je statistički značajno povišena kod svih ISO skupina. Između ISO skupina nije bilo statistički značajne razlike u koncentraciji cTnT (P < 0,05). Primjećeno je statistički značajno povišenje koncentracije mioglobulina u krvi kod ISO III skupine u usporedbi s kontrolnom skupinom (P < 0,05). Između ISO skupina nije bilo statistički značajnih razlika u koncentraciji mioglobulina u krvi.
Zaključak: Istraživanje je pokazalo da upotrebljena doza ISO od 250 mg/kg kod štakora izaziva oštećenje miokarda. Mioglobulin je pokazao slabiju osjetljivost vjerojatno uslijed svog brzog protoka i ukljanjanja iz organizma kroz bubrege.
 
 
P02-5
 
Vogrinc Ž, Trbojević-Čepe M, Ljubić H, Sertić J. P02-5: Leptin i male, guste LDL čestice. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S111-S112.
 
Klinički zavod za laboratorijsku dijagnostiku Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: zvogrinc [at] kbc-zagreb [dot] hr
 
Sažetak
Uvod: Leptin je peptidni hormon porijeklom iz adipocita koji ima važnu ulogu u regulaciji hranjenja te potrošnji energije u tijelu. Koncentracija leptina u krvi proporcionalna je količini masnog tkiva i značajno je povišena kod pretilih osoba. Zbog različitih potencijalno proaterogenih djelovanja u koje je leptin uključen kao npr. indukcija disfunkcije endotela ili promocija oksidativnog stresa, istražuje se uloga leptina kao mogućeg rizičnog čimbenika za nastanak i razvoj ateroskleroze. U radu je ispitivana povezanost između serumskih koncentracija leptina i pojave malih, gustih LDL čestica koje predstavljaju važan rizični čimbenik za nastanak ateroskleroze s ciljem da se utvrdi imaju li promjene u koncentraciji leptina utjecaja na stvaranje malih LDL čestica.
Materijali i metode: Skupini ispitanika sa sumnjom na metabolički sindrom i dokazanom dislipidemijom (N = 52) napravljena fenotipizacija LDL čestica i određene su koncentracije leptina u serumu. Fenotipizacija LDL čestica je napravljena elektroforetskom metodom na gradijentnom poliakrilamidnom gelu razvijenom u našem laboratoriju, a koncentracije leptina određivane su komercijalnom metodom ELISA (Mediagnost, Njemačka). Kontrolnu skupinu su činile 54 zdrave osobe s koncentracijama lipidnih parametara unutar preporučenih vrijednosti, te normalnom distribucijom veličina LDL čestica.
Rezultati: U skupini osoba s dislipidemijom kod 27/52 dokazan je i patološki LDL fenotip B. Prosječne koncentracije serumskog leptina u ovoj podskupini ispitanika iznosile su 14,5 ug/L i bile više u odnosu na kontrolnu skupinu (8,1 ug/L), ali i u odnosu na čitavu skupinu dislipidemičnih osoba (11,4 ug/L).
Zaključak: Više vrijednosti leptina u skupini ispitanika s LDL fenotipom B ukazuju na moguću povezanost leptina s mehanizmima koji dovode do nastanka malih LDL čestica.
 
 
P02-6
 
Coen Herak D1, Miloš M1, Leniček Krleža J2, Zrinski Topić R3, Dodig S3, Zadro R1. P02-6: Povezanost koncentracija C-reaktivnog proteina i arterijskog ishemijskoga moždanog udara u djece. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S112-S113.
 
1Klinički zavod za laboratorijsku dijagnostiku Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Hrvatska
2Zavod za laboratorijsku dijagnostiku, Klinika za dječje bolesti, Zagreb, Hrvatska
3Odjel za kliničko laboratorijsku dijagnostiku, Dječja bolnica Srebrnjak, Zagreb, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: desireecoen [at] yahoo [dot] com
 
Sažetak
Uvod: Povišene koncentracije C-reaktivnog proteina visoke osjetljivosti (hs-CRP) su povezane s povećanim rizikom za aterosklerozu u odraslih. Za razliku od toga, podatci za djecu su nedostatni, što nas je navelo na ispitivanje moguće povezanosti koncentracija hs-CRP i arterijskog ishemijskoga moždanog udara (AIS) u djece.
Materijali i metode: U istraživanje je uključeno 41 dijete (25 dječaka, 16 djevojčica) starosne dobi < 18 godina s utvrđenom dijagnozom AIS, svrstanih u 2 skupine, dječji AIS (N = 21) i perinatalni/neonatalni AIS (N = 20). Kontrolnu skupinu je predstavljalo 56 zdrave djece (36 dječaka, 20 djevojčica) starosne dobi 2-17 godina. Koncentracije hs-CRP su izmjerene imunonefelometrijskom metodom s česticama lateksa (CardioPhase hsCRP, Siemens Medical Solutions Diagnostics).
Rezultati: Uporabom granične vrijednosti od 0,84 mg/L (90 percentila) dobivena je statistički značajna razlika povišenih vrijednosti hs-CRP (P = 0,014) u skupini djece s AIS (29,3%) u odnosu na kontrolnu skupinu (8,9%). Iako je medijan vrijednosti hs-CRP bio dvaput viši u skupini dječjeg AIS (0,47 mg/L) u odnosu na kontrolnu skupinu (0,22 mg/L), nije dobivena statistički značajna razlika (P = 0,154). Vrijednosti medijana hs-CRP nisu se statistički značajno razlikovale (P = 0,784) između skupine dječjeg AIS (0,47 mg/L) i skupine djece s perinatalnim/neonatalnim AIS (0,24 mg/L). U skupini djece s AIS približno triput viša vrijednost medijana hs-CRP dobivena je u dječaka (0,47 mg/L) nego u djevojčica (0,16 mg/L), dok je razlika prema spolu bila manje izražena u kontrolnoj skupini (dječaci: 0,26 mg/L, djevojčice: 0,19 mg/L).
Zaključak: Dobiveni rezultati ukazuju na tendenciju povišenih vrijednosti hs-CRP u skupini dječjeg AIS, posebice u dječaka, što može objasniti njihovu češću zastupljenost u dječjem AIS.
 
 
P02-7
 
Kačkov S1, Šimundić AM2, Nikolac N2, Bilušić M1. P02-7: Povezanost metaboličkih poremećaja (hiperglikemije, dislipidemije) s hiperurikemijom u općoj populaciji. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S113-S114.
 
1Medicinsko-biokemijski laboratorij, Poliklinika Bonifarm, Zagreb, Hrvatska
2Klinički zavod za kemiju, Klinička bolnica Sestre milosrdnice, Zagreb, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: skackov [at] bonifarm [dot] hr
 
Sažetak
Uvod: Mokraćna kiselina je povezana s mnogim sastavnicama metaboličkog sindroma, inzulinskom rezistencijom, mikroalbuminurijom, nealkoholnom masnom bolesti jetre i dr. Hiperurikemija je prisutnija u muškaraca i osoba prekomjerne tjelesne težine. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi prevalenciju hiperurikemije i njen odnos s koncentracijom glukoze natašte i lipidnim statusom u općoj populaciji.
Materijali i metode: Ovo retrospektivno istraživanje je obuhvatilo 6.476 ispitanika starijih od 18 godina, koji su upućivani u laboratorij radi rutinskih krvnih pretraga u razdoblju od lipnja 2007. do veljače 2009. U uzorcima krvi koji su prikupljeni natašte određena je koncentracija glukoze, triglicerida, ukupnog kolesterola, HDL-kolesterola, LDL-kolesterola i mokraćne kiseline. Ispitanici su podijeljeni u skupine s normalnim i povišenim koncentracijama mjerenih parametara. Granične vrijednosti za glukozu preuzete su prema kriterijima ATP III, za koncentracije lipida su korištene preporučene vrijednosti, a za mokraćnu kiselinu gornja granica referentnog raspona prema harmoniziranim vrijednostima Hrvatske komore medicinskih biokemičara.
Rezultati: Hiperurikemija je opažena u 13,9% opće populacije i bila je učestalija u muškaraca, nego u žena (26% vs. 6%; P < 0,001). Ispitanici sa hiperurikemijom imali su češće povećanu koncentraciju glukoze (9,3% prema 3,7%; P < 0,001), triglicerida (46,9% prema 17,6%; P < 0,001), ukupnog kolesterola (69,6% prema 51,9%; P < 0,001), LDL-kolesterola (64,5% prema 46,4%; P < 0, 001), HDL-kolesterola (24,3% prema 13%; P < 0,001) u usporedbi s ispitanicima čije su koncentracije mokraćne kiseline u serumu bile unutar referentnog raspona.
Zaključak: Hiperurikemija je povezana s koncentracijom glukoze natašte i dislipidemijom u općoj populaciji.