Contact

Daria Pašalić
Editor-in-Chief
Department of Medical Chemistry, Biochemistry and Clinical Chemistry
Zagreb University School of Medicine
Šalata ul 2.
10 000 Zagreb, Croatia
Phone +385 (1) 4590 205; +385 (1) 4566 940
E-mail: dariapasalic [at] gmail [dot] com

Useful links

S07-1

 
Golubić-Čepulić B. S07-1: Krv pupkovine kao izvor matičnih stanica. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S55.
 
Zavod za kliničku transfuziologiju, Klinički bolnički centar Zagreb,Zagreb, Hrvatska
 
Sažetak
Autor nije poslao sažetak.
 
 
S07-2
 
Kelečić J. S07-2: Transplantacija krvotvornih matičnih stanica u djece s primarnim imunodeficijencijama. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S56-S57.
 
Klinika za pedijatriju, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: jadranka [dot] kelecic [at] zg [dot] t-com [dot] hr
 
Sažetak
Primarne imunodeficijencije nasljedni su poremećaji imunosti, obično s lošom prognozom. Transplantacija krvotvornih matičnih stanica (TKMS) liječenje je izbora u mnogih bolesnika s primarnim imunodeficijencijama (PID), npr. bolesnika s teškom stanično humoralnom imudeficijencijom (SCID), Wiskott-Aldrich sindromom (WAS), spolno vezanim hiper IgM sindromom, kroničnom granulomatoznom bolesti, Chediak-Higashi sindromom, spolno vezanim limfoproliferativnim sindromom, hemofagocitnim sindromima. Prve TKMS srodnog podudarnog darivatelja u bolesnika s primarnim imunodeficijencijama učinjene su 1968. godine u tri bolesnika (dva s teškom stanično humoralnom ID/SCID, i jednog bolesnika s Wiskott-Aldrich sindromom/WAS). Od tada postignut je velik napredak u liječenju bolesnika s primarnim imunodeficijencijama transplantacijom krvotvornih matičnih stanica. Nekoliko čimbenika utjecalo je na poboljšanje ishoda TKMS: 1) poboljšanje tehnika tipizacije tkiva, 2) mogućnost određivanja subpopulacija i broja hematopoetskih stanica, 3) dostupnost transplantata HLA-podudarnih nesrodnih darivatelja (koštana srž, periferne matične stanice, umbilikalna krv), 4) manje agresivni protokoli u pripremi bolesnika za transplantaciju s posljedično manjim brojem komplikacija u posttransplantacijskom razdoblju. Važni čimbenici koji utječu na rezultat liječenja su dob bolesnika i njegovo zdravstveno stanje. Niža životna dob i odsutnost teških infekcija, posebice virusnih (herpes virusi, enterovirusi) smanjuju rizik od komplikacija u posttransplantacijskom razdoblju. Najpovoljniji ishod za bolesnike s PID postiže se transplantacijom krvotvornih matičnih stanica srodnog podudarnog darivatelja, koja je usješna u oko 90% bolesnika s teškom stanično humotralnom imunodeficijencijom (SCID), spolno vezanim hiper IgM sindrom, Wiskott-.Aldrich sindromom i drugim spolno vezanim imunodeficijencijama. Mogućnost liječenja transplantacijom krvotvornih matičnih stanica podudarnog srodnog darivatelja je ograničena. Tansplantacija krvotvornih matičnih stanica djelomično podudarnog srodnog darivatelja u bolesnika sa SCID-om povezana je sa značajno odgođenim i nekompletnim oporavkom imunološkog sustava. Zbog dostupnosti krvotvornih matičnih stanica nesrodnih darivatelja TKMS optimalan je izbor za liječenje mnogih bolesnika s primarnim imunodeficijencijama. Izbor odgovarujećeg darivatelja, liječenje i kontrola infekcija, priprema bolesnika prije transplantacije znatno utječu na povoljan ishod transplantacije krvotvornih matičnih stanica u bolesnika s primarnim imunodefcijencijama.
 
S07-3
 
Čolić-Cvrlje V. S07-3: Hepatitis C i ortotopna transplantacija jetre. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S57-S58.
 
Klinika za unutarnje bolesti, Klinička bolnica Merkur, Zagreb, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: vesnacoliccvrlje [at] yahoo [dot] com
 
Sažetak
HCV infekcija najčešća je indikacija za transplantaciju jetre u Europi: 40-60%. Ishod ortotopne transplantacije jetre (OTJ) zbog HCV infekcije je univerzalna virusna reinfekcija i recidiv hepatitisa s progresijom u cirozu jetre. Učestalost progresije bolesti i teških oblika HCV kroničnog hepatitisa postOTJ u porastu su posljednjih godina.
Indikacije za OTJ su: jetrena dekompenzacija CTP > 7, refraktorni ascites, encefalopatija, preboljeli spontani bakterijalni peritonitis, krvarenje iz varikoziteta jednjaka unatoč liječenju. HCV i HCC na listi su bez jetrene dekompenzacije, uz Milanske kriterije: 1 tumor manji od 5 cm, 3 tumora manja od 3 cm, bez invazije u veće krvne žile, bez ekstrahepatalnih metastaza. Bolesnici imaju prioritet s dodatnim MELD bodovima 20-24 koji se povisuju svaka 3 mjeseca. Posttransplantacijski dolazi do HCV reinfekcije i HCV RNA je pozitivna u serumu. 75% bolesnika razvije akutni hepatitis kroz 6 mjeseci postOTJ, 80% kronični hepatitis kroz 1-2 g, 30% cirozu kroz 5 godina, < 10% FCH. Čimbenici povezani s težinom, progresijom bolesti i preživljavanjem postOTJ povezani su sa domaćinom, virusom, okolinom, donorom. Pre i postOTJ vrijednosti HCV RNA su prediktor težine oboljenja jetre postOTJ. Donorski faktori povezani s teškim recidivom HCV: dob > 50, steatoza - lošiji ishod, prolongirano vrijeme ishemije, CMV koinfekcija.
Kortikosteroidi povećavaju HCV viremiju, a bolusi su štetni za primaoca. Nema razlike u težini HCV recidiva u odnosu na terapiju takrolimusom ili ciklosporinom. MMF nema utjecaja na razinu HCV RNA. Pretransplantacijska antivirusna terapija daje se kod visokih vrijednosti HCV RNA prije OTJ. Antivirusna terapija kod Child B i Child C ciroze se teško provodi i rezultira sa SVR 13% kod genotipa 1. Antivirusna terapija ograničena je za Child A cirozu. Preemptivna terapija 4-6 tjedana postOTJ je profilaksa, ali je slaba antivirusna efikasnost i loša podnošljivost. Terapija za kronični recidivirajući HCV hepatitis je kombinacija PEG IFN + RBV. Doza IFN ista kao u netransplantiranih, ribavirin prema klirensu kreatinina. Trajanje terapije najmanje 6 mjeseci nakon negativiziranja HCV RNA. Vrijeme uvođenja terapije: akutni hepatitis, kronični HCV hepatitis, kolestatski fibrozantni hepatitis. Multidisciplinarni pristup zbog optimiziranja pune doze. Upotreba filgastrima (Neupogen) zbog sprječavanja redukcije doze ili prekida terapije. Terapija održavanja za FCH do SVR. Rani virusni odgovor prediktor je SVR. Veća efikasnost kod non-1-genotipova. Retransplantacija se vrši rutinski. Prediktori lošijeg ishoda su: dob > 50, bilirubinemija, renalna insuficijencija, FCH, rani recidiv sa zatajenjem grafta unutar 1 godine. U Kliničkoj bolnici „Merkur“ izvršeno je 300 OTJ različitih indikacija. Zbog HCV ciroze 41 bolesnik. 9 je umrlo nakon OTJ, 32 bolesnika živi 3 mjeseca do 6 godina, u dijelu bolesnika provodi se terapija pegiliranim interferonom i ribavirinom. Kod 2 bolesnika izvršena je retranplantacija zbog recidiva HCV ciroze.
Loš ishod HCV transplantiranih bolesnika posljednjih godina povezan je sa svim pre i posttransplantacijskim faktorima: domaćinom, donorom, virusom, okolinom, imunosupresijom, terapijom kortikosteroidima, uspješnosti pre i postOTJ antivirusne terapije, retransplantacijom. Bolesnike s recidivom oboljenja potrebno je liječiti antivirusnom terapijom pegiliranim interferonom i ribavirinom.
 
S07-4
 
Šiftar Z. S07-4: Imunološki status u transplantaciji solidnih organa. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S58-S60.
 
Zavod za kliničku kemiju, Klinička bolnica Merkur, Zagreb, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: zoran [dot] siftar [at] hdmb [dot] hr
 
Sažetak
Uvod: Transplantacija je danas široko prihvaćena metoda izbora u liječenju pacijenata s terminalnim stadijem bolesti bubrega, jetre, pankreasa, koji mogu podnijeti transplantacijski zahvat i dugotrajno uzimanje imunosupresivne terapije, neophodne za preživljenje presadka i samog pacijenta.
Prosudba optimalnog doziranja kombinirane terapije, inicijalne i terapije održavanja, je još uvijek jedan od najvećih problema u transplantaciji bubrega. Akutno odbacivanje može dovesti do gubitka presadka i vrlo je važan rizični faktor za nastanak kroničnog odbacivanja, pri čemu T limfociti igraju važnu ulogu u patogenezi odbacivanja. U najmanju ruku, barem određene limfocitne skupine bi morale odražavati sliku aktiviranih stanica koje se nalaze lokalno unutar presadka. Trenutačno ne postoji pojedinačni biljeg koji bi sigurno predvidio odbacivanje izuzev PHD analize bubrežne biopsije i kontinuirano praćenje raspodjele limfocitnih populacija može imati klinički značaj. Za direktno mjerenje efektivnog učinka imunosupresivne terapije na staničnoj razini otprije su korišteni broj T limfocita i broj CD4+ T limfocita, omjer CD4/CD8, dvostruko pozitivna (CD3+CD4+CD8+) i dvostruko negativna (CD3+CD4-CD8-) populacija T limfocita, te broj aktiviranih T limfocita (CD25+).
Materijal i metode: Tijekom 2007. i 2008. godine 72 transplantirana pacijenta u Kliničkoj bolnici „Merkur”, (54 bubreg, 13 bubreg/pankreas /SPKT/ i 5 bubreg/jetra /LKT/), 42 muških i 30 žena, prosječne dobi od 44 godina (raspon 16-68), je primilo kombiniranu, inicijalnu, prije transplantacije: kortikosteroid, kalcineurinski inhibitor, anti-CD25 ili anti timocitni globulin i terapiju održavanja, poslije transplantacije: kortikosteroid, kalcineurinski inhibitor, anti-CD25 ili anti timocitni globulin, mikofenolat mofetil. Histološki nalaz indicirane biopsije bubrega tijekom prve godine je potvrdio akutno odbacivanje u 27 pacijenta (21 bugreg,4 SPKT, 2 LKT). Provedeno je višestruko određivanje brojnosti limfocitnih populacija u venskoj krvi: T limfocita, B limfocita, NK stanica, CD4+ i CD8+ T limfocita, aktiviranih T limfocita: CD25+, CD69+, CD127+, aktiviranih (CD25+) CD4 i CD8 T limfocita, i specifične populacije T limfocita, CD3+CD4+CD25high+ metodom protočne citometrije. Kvantifikacija limfocitnih populacija je urađena na protočnom citometru EPICS XL, Coulter, prema “liziraj/ne peri” standardnom postupku s FlowCount kalibracijskim česticama, uz uvjete čitanja na citomeru prema protokolu CD45/postranično raspršenje (SSC). Obilježavanje stanica je urađeno sa direktno obilježenim protutijelima za protočnu citometriju firme Beckman-Coulter i Dako. Rezultati mjerenja su bili u suglasju i unutar ciljnih vrijednosti unutarnje i vanjske kontrole kvaliete UKNEQAS Immune Monitoring.
Rezultati: Nakon indukcijske faze, očekivano se javlja smanjenje brojnosti svih skupina limfocitne populacije, pri čemu je pad drastičniji kada se primjenjuje antitimocitni globulin umjesto anti-CD25. Tijekom terapije održavanja postupno se javlja oporavak istih, do normalizacije unutar 3 mjeseca, pri čemu nije uočena različitost ponašanja između 2 skupina pacijenata. Broj aktiviranih CD25+ T limfocita tijekom 1 mjeseca raste i uglavnom se nalazi u populaciji CD4+ T limfocita. Populacija CD3+CD4+CD25high+ je dio CD25 aktiviranihCD4+ T limfocita, a literaturno ima pozitivan efekat na stabilnost presadka, za razliku od CD69+ aktiviranih T limfocita. Pozitivnost biljega CD25+ na CD8+ se javlja usporedo sa izražajem na CD4+ T limfocitima i tada govori u prilog upalnim komplikacijama, tipa infekcija. Rezultati mjerenja na EPICS XL su ponovljivi i provjereni u praksi na drugom citometru, FC500, Beckman-Coulter.
Zaključak: Longitudinalno praćenje broja imunosnih stanica u cirkulaciji je korisno u procjeni efikasnosti imunosupresivne terapije na staničnoj razini i oporavka pacijenta nakon kirurškog zahvata u transplantaciji bubrega, premda nedovoljno osjetljivo za predskazivanje odbacivanja presadka.
 
S07-5
 
Ožvald I, Šurina B. S07-5: Praćenje imunosupresivne terapije transplantiranih bolesnika. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S60-S61.
 
Zavod za kliničku kemiju, Klinička bolnica Merkur, Zagreb, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: iozvald [at] gmail [dot] com
 
Sažetak
Praćenje uspješnosti transplanacije bolesnika spada u interdisciplinarni zadatak kliničara i medicinskih biokemičara. U Kliničkoj bolnici „Merkur” od 1998. g. učinjeno je 300 ortotopnih transplantacija jetre (OLT) i 100 transplantacija bubrega, te je razvoj transplantacijske medicine u našoj Bolnici zasigurno diprinio ulasku Hrvatske u članstvo Eurotransplanta od 5 mj. 2006. god.
Laboratorijska medicina prati uspješnost i/ili odbacivanje presadka etabliranim „transplantacijskim follow-up protokolom”, koji uključuje: KKS, PV, PV-INR, fibrinogen, AST, ALT, GGT, ALP, ChE, bilirubin ukupni i direktni, ukupni kolesterol, ukupni proteini, albumini, CRP, elektroliti u serumu (K, Na, Ca-ukupni i ionizirani, magnezij-ukupni i ionizirani), ureja, kreatinin, glukoza, pH i plinovi u krvi, koji je orjentiran na praćenje općeg statusa bolesnika, posebice na jetrenu i bubrežnu funkciju.
Osim navedenih laboratorijskih pretraga, vrlo je značajno praćenje uvedene imunosupresivne terapije, koja u ovih bolesnika predstavlja doživotnu terapiju. Za svakog bolesnika potrebno je titriranje i uvođenje optimalne i efikasne individualne terapijske doze primjenjivanih imunosupresiva sa svrhom da se postigne terapijski cilj bez izlaganja komplikacijama imunodeficijencije kao što su: infekcija, malignitet ili odbacivanje organa.
U tu svrhu u Zavodu za kliničku kemiju određujemo sljedeće imunosupresive: inhibitore kalcineurina (ciklosporin i takrolimus); selektivne imunosupresive - sirolimus (drugu generaciju imunosupresivnih lijekova koji djeluju na imunofiline i omogućavaju alternativu standardnoj imunosupresivnoj terapiji); kao i određivanje inhibitora sinteze nukleotida: mikofenolat, koji se primjenjuju u obliku monovalentne ili polivalentne kombinirane terapije.
Imunosupresivi selektivnim i specifičnim djelovanjem na stanice imunog sustava, posebice T limfocite, drže te stanice u stanju tolerancije prema presadku. Vrlo velika varijabilnost u bioraspoloživosti i distribuciji uvjetuje kontinuirano mjerenje koncentracije lijeka u cirkulaciji jer svaki imunosupresiv ima svoj terapijski raspon unutar uskih granica i doza se titrira prema izmjerenoj razini u cirkulaciji.
Gore navedene laboratorijske pretrage ne mogu razlikovati promjene nastale uslijed akutnog odbacivanja ili disfunkcije presadka druge etiologije, kao što ne mogu odrediti stupanj-težinu odbacivanja. S toga konačni odgovor daje histološki nalaz kao „zlatni standard“, koji nije uvijek moguć, te je zato praćenje ishoda transplantiranog bolesnika interdisciplinarni zadatak.
U našem Zavodu određuju se: ciklosporin od 1998. g. (FPIA), takrolimus od 2002. g. (MEIA), everolimus (FPIA) od 2006.-2008. g., sirolimus od 2008. g. (MEIA) i mikofenolat od 2006. g. (EMIT).
Od 300 OLT-a, ukupno jednogodišnje preživljenje je 85% te višegodišnje preživljavanje od 80%, što je usporedivo s drugim transplantacijskim centrima u Europi. Transplantacije jetre su izvršene uz poštivanje svih kriterija Eurotransplanta (odabir pacijenata), u bolesnika različitih jetrenih oboljenja: alkoholne bolesti jetre, oboljenja izazvanih infekcijom hepatitis C virusom, primarnom bilijarnom cirozom, kriptogenim oboljenjima jetre, hepatocelularnim karcinomom, metaboličkim deficitom alfa-1-antitripsina, sindroma Budd Chiari, mezenhimalnog hemangioendotelioma, nealkoholnog steatohepatitisa, autoimunog hepatitisa, Wilsonove bolesti.
Konačni nam je cilj uz rutinski follow-up gore navedene imunosupresivne terapije koja se primjenjuje u bolesnika transplantiranih u Kliničkoj bolnici „Merkur” ponuditi „optimalni algoritam” imunosupresivne terapije po bolesniku u korelaciji sa kliničkom efikasnošću u predviđanju akutnog ili kroničnog odbacivanja presadka.
Na osnovu dobivene dijagnostičke efikasnosti određivanja „kritičnih lijekova”, tj. imunosupresiva eventualno doprinjeti postavljanju konačnog cilja kako za kliničara tako i za medicinskog biokemičara, a to je dobar ishod transplantiranog bolesnika.