Contact

Daria Pašalić
Editor-in-Chief
Department of Medical Chemistry, Biochemistry and Clinical Chemistry
Zagreb University School of Medicine
Šalata ul 2.
10 000 Zagreb, Croatia
Phone +385 (1) 4590 205; +385 (1) 4566 940
E-mail: dariapasalic [at] gmail [dot] com

Useful links

S08-1

 
Muszbek L. S08-1: Faktor XIII – najnovije spoznaje. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S62-S63.
 
Sveučilište u Debrecenu, Centar za medicinska i zdravstvena istraživanja, Klinički istraživački centar, Debrecen, Mađarska
 
Adresa za dopisivanje: muszbek [at] med [dot] unideb [dot] hu
 
Sažetak
Faktor XIII (FXIII) kruži u plazmi kao tetramerički zimogen (pFXIII; FXIII-A2B2). Njegova potencijalno aktivna podjedinica A (FXIII-A) je sintetizirana u stanicama koje potječu iz koštane srži; dakle, prisutan je u trombocitima i monocitima/makrofazima u obliku dimera (cFXIII; FXIII-A2). U plazmi ima viška zaštitne podjedinice B (FXIII-B). Trombin i kalcijevi ioni pretvaraju FXIII u aktivni oblik - transglutaminazu (FXIIIa) u završnoj fazi koagulacijske kaskade. Glavna funkcija FXIIIa je umrežiti lance fibrina i inhibitora plazmina a2 u fibrin glutaminil-lizil izopeptidnim vezama. Na taj način mehanički učvršćuje fibrin i štiti od fibrinolize. FXIII je višefunkcionalni protein koji ja također ključan za održavanje trudnoće i igra važnu ulogu u zacjeljivanju rana i angiogenezi.
Nasljeđen nedostatak FXIII klasificira se kao nedostatak FXIII-A i FXIII-B. Nedostatak FXIII-A je rijedak poremećaj (1:2.000.000), no uzrokuje ozbiljnu hemoragičnu dijatezu. Karakteristično je odgođeno krvarenje iz pupčane vrpce te kod bolesnika koji ne primaju nadomjesnu terapiju dolazi vrlo često do subkutanog, intramuskularnog i intrakranijalnog krvarenja. Usporeno zacjeljivanje rana i spontani pobačaji kod žena također su značajke nedostatka FXIII-A. Puno je češći tip 1 nedostatka (niska aktivnost i antigen) nego tip 2 (niska aktivnost s normalnom ili umjereno sniženom koncentracijom antigena). Nedostatak FXIII-B o kojem se rijetko izvještava ima za rezultat blagu dijatezu. Opisani su različiti oblici ozbiljnog oblika stečenog nedostatka uslijed neutraliziranih i ne-neutraliziranih antitijela na FXIII-A. Značajan broj bolesnika s antitijelima na FXIII boluje od autoimunih bolesti. Danas je dostupan virusno inaktivirani koncentrat pFXIII za liječenje i prevenciju nedostatka FXIII.
Kvantitativna metoda određivanja aktivnosti FXIII treba se rabiti kao metoda probira prvog izbora za dijagnozu nedostatka FXIII. Tradicionalna kvalitativna metoda rastvaranja ugrušaka (engl. clot solubly assay) je zastarjela te se ne bi trebala više rabiti kao metoda probira. Kvantitativne metode za FXIII temelje se na dva principa: 1) mjerenje koncentracije amonijaka ispuštenog tijkom reakcije transglutaminaze i 2) primjena testova koji u reakciji koriste obilježene aminske supstrate (inkorporacijski testovi). Prva metoda je lagana za provedbu, brza kinetička metoda, dok je druga metoda osjetljivija i zahtjeva više vremena. Za klasifikaciju određivanja FXIII-A2B2 i FXIII predlaže se određivanje koncentracije antigena u podjedinici u plazmi i FXIII-A u trombocitima. Mješovita istraživanja i vezane metode koriste se za otkrivanje neutraliziranih i neneutraliziranih autoantitijela na podjedinice FXIII.
Uloga FXIII kod trombotičkih bolesti istražuje se prema dva aspekta: 1) povišena koncentracija FXIII pokazuje se kao čimbenik rizika infarkta miokarda i bolesti perifernih arterija kod žena. 2) tijekom zadnjih desetak godina intenzivno se radilo na istraživanju polimorfizma Val34Leu u genu FXIII-A. Ubrzana je proteolitička aktivacija varijante LEU34 FXIII-A te polimorfizam utječe i na strukturu fibrina. Iako postoje proturječni rezultati, meta-analiza istraživanja o kojima izvještavamo pokazala je zaštitnički učinak polimorfizma Val34Leu u genu FXIII-A protiv venske tromboze i protiv koronarne arterijske bolesti. Interakcije između dva gena te gena i okoline kao inzulinska rezistencija ili koncentracija fibrinogena značajno modificiraju učinak polimorfizma.
 
S08-2
 
Zupančić Šalek S. S8-2: Povezanost genotipa i fenotipa u von Willebrandovoj bolesti. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S63-S64.
 
Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: silva.zupancic-salek@zg.t-com.hr
 
Sažetak
Von Willebrandova bolest (vWb) je najčešći nasljedni poremećaj sa sklonošću krvarenjem koji nastaje uslijed kvantitativnog (tipovi 1 i 3) ili kvalitativnog manjka von Willebrandova faktora (vWF). vW bolest se nasljeđuje autosomno dominantno li recesivno, no žene s blagim oblikom bolesti imaju više simptoma. Objavljena prevalencija vWb u epidemiološkim studijama je do 1% u općoj populaciji iako otprilike 1 u 10.000 osoba ima klinički značajno krvarenje. vWF je veliki glikoprotein koji je bitan u primarnoj hemostazi koja je ovisna o trombocitima, osobito u mikrovaskulaturi. vWF je nositelj prokoagulatnog faktora VIII i štiti ga od proteolitičke degradacije i transportira ga na mjesto ozljede vaskulature. Gen za vWF je lociran na kratkom kraku kromosoma 12 i to 12p13.3.
vW bolest je klasificirana u podskupine: tip 1 - djelomičan manjak vWF, tip 2 - kvalitativni poremećaj i tip 3 - gotovo kompletan nedostatak vWF. Tip 2 se dalje dijeli u četiri kategorije sa specifičnim funkcionalnim defektima: tip 2A pokazuje selektivni gubitak vrlo visokih multimera vWF (HMW) i povezano sniženu interakciju trombocita i vWF. Tip 2B je povezan s povećanom afinitetom vWF za trombocitni glikoprotein Ib; tip 2M je povezan uzorkom multimera kao u normalne osobe no postoji selektivno snižena interakcija vWF i trombocita. Veliki je broj otkrivenih mutacija i karakteriziran u vW bolesti.
Početna dijagnoza vW bolesti zasnovana je na kliničkoj i fenotipskoj informaciji. Genetsko ispitivanje ima ulogu u diferencijalnoj dijagnozi bolesti, ispitivanju obitelji i savjetovanju što je od osobite vrijednosti u tipu 3 vW bolesti. Genetsko ispitivanje ima dodatnu ulogu u diferencijalnoj dijagnozi razlikujući vW bolest tip 2 N i blage hemofilije.
Identifikacija i genetska osnova poremećaja informira nas o izboru liječenja i pojašnjava mehanizam pojedinih podtipova vW bolesti. Očito je da genetsko testiranje ima ograničenu vrijednost u slučajevima gdje fenotip jasno otkriva podtip vW bolesti.
Karakterizacija fenotipa i identifikacija mutacija u genu vWF u bolesnika s vW bolesti doprinosi razumijevanju genetike i biokemije vWF i vW bolesti.
 
S08-3
 
Coen Herak D. S08-3: Hemostatski sustav kod djece. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S64-S66.
 
Klinički zavod za laboratorijsku dijagnostiku Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: desireecoen [at] yahoo [dot] com
 
Sažetak
Značajke hemostatskog sustava kod djece nisu bile u potpunosti poznate dugi niz godina ponajprije zbog tehničkih poteškoća s uzorkovanjem u male djece te potrebe za relativno velikom količinom uzorka krvi za analizu. Najveći doprinos razumijevanju hemostatskog sustava kod djece može se pripisati Maureen Andrew, koja je prva objavila referentne intervale 30-tak hemostatskih parametara za djecu prema dobi, zasebno za nedonoščad, zdravu novorođenčad te djecu 1-16 godina starosti. Spoznaja o različitim vrijednostima velikog broja hemostatskih parametara između djece i odraslih, kao i o njihovoj promjeni tijekom djetinjstva postavilo je temelj koncepta razvojne hemostaze.
Hemostaza je dinamičan proces koji započinje in-utero. Fetalna jetra započinje sintezu fibrinogena u šestom gestacijskom tjednu, dok se zgrušavanje krvi i fibrinolitička aktivnost mogu opaziti u jedanaestom gestacijskom tjednu. Fiziološke koncentracije koagulacijskih proteina postupno rastu tijekom fetalnog i neonatalnog života. Molekularne strukture većine fetalnih koagulacijskih proteina su istovjetne zrelim strukturama, osim fibrinogena i plazminogena koje sadrže veći udjel sijalinske kiseline i von Willebrandovog faktora (VWF) koji se sastoji od multimera izrazito velike molekularne mase. Promjena fetalnog VWF u adultni oblik odvija se tijekom prvih tjedana postnatalno.
U novorođenčadi plazmatske koncentracije faktora ovisnih o vitaminu K (II, VII, IX, X) i kontaktnih faktora (XI, XII prekalikreina, kininogena velike molekularne mase) su snižene i iznose približno 50% vrijednosti u odraslih. Postupan se porast koncentracija odvija tijekom prvih 6 mjeseci života te, iako dostiže približno 80% vrijednosti u odraslih, ostaju snižene tijekom djetinjstva. Plazmatske vrijednosti gotovo svih inhibitora zgrušavanja su snižene u odnosu na odrasle te iznose približno 20% za inhibitor puta tkivnog faktora, 35% za protein C (PC) i protein S (PS), te 50% vrijednosti za antitrombin i heparinski kofaktor II. Iako se vrijednosti odraslih dostižu tijekom 6 mjeseci života, koncentracije PC ostaju snižene tijekom djetinjstva sve do mladenačke dobi. Nadalje, u novorođenčadi se PS nalazi isključivo u slobodnom, aktivnom obliku zbog nedostatka veznog proteina C4b.
U novorođenčadi su plazmatske koncentracije samo malog broja faktora zgrušavanja (V, VIII, XIII i fibrinogena) približno slične vrijednostima u odraslih. Za razliku od toga, vrijednosti VWF su povišene tijekom prva 2 mjeseca života, dok su vrijednosti alfa 2 makroglobulina približno dvaput više u odnosu na vrijednosti u odraslih te ostaju povišene tijekom djetinjstva.
Fibrinolitički sustav u djece je razvojan proces sličan sustavu zgrušavanja. Vrijednosti plazminogena su snižene na 50% vrijednosti, a vrijednosti inhibitora plazmina na 80% vrijednosti u odraslih sve do 6 mjeseci života. Plazmatske koncentracije antigene komponente tkivnog aktivatora plazminogena značajno su povišene neposredno nakon rođenja, progresivno se smanjuju nakon prvog dana života te ostaju snižene tijekom djetinjstva za približno 50% u odnosu na odrasle. Za razliku od toga, plazmatske koncentracije antigene komponente inhibitora aktivatora plazminogena 1 značajno su povišene nakon rođenja te ostaju povišene tijekom djetinjstva. Nezrelost hemostatskog sustava ima za posljedicu smanjeno stvaranje trombina kao i smanjenu fibrinolitičku aktivnost tijekom djetinjstva u odnosu na odrasle.
S obzirom na značajne razlike hemostatskog sustava kod djece u odnosu na odrasle, za ispravno postavljanje dijagnoze hemostatskih poremećaja kod djece te optimalnu prevenciju i liječenje, neophodna je uz poznavanje značajki razvojne hemostaze, primjena referentnih intervala prema dobi.
 
S08-5
 
Woods T. S08-4: Procjena kvalitete koagulacijskih analiza i programi vanjske procjene kvalitete. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S66-S67.
 
UK NEQAS za laboratorijsku koagulaciju, Sheffield, Ujedinjeno Kraljevstvo
 
Adresa za dopisivanje: tim.woods@coageqa.org.uk
 
Sažetak
Kontrola kvalitete je sveobuhvatni pojam koji opisuje sve poduzete mjere koje osiguravaju pouzdanost laboratorijskih pretraga i nalaza. Unutarnja kontrola kvalitete (engl. internal quality control, IQC) i vanjska procjena kvalitete rada (engl. external quality assessment, EQA) dvije su različite, no vrlo komplementarne sastavnice programa uspostavljanja kontrole kvalitete rada laboratorija. IQC se primjenjuje kako bi se ustanovilo provode li se brojne tehnike i procesi konzistentno tijekom određenog vremenskog razdoblja i na taj se način garantira dosljednost laboratorija iz dana u dan. EQA se provodi kako bi se otkrio stupanj podudarnosti između laboratorija i ostalih centara. U većim programima EQA kao što je npr. britanski NEQAS (UK NEQAS) za laboratorijsku koagulaciju s više od 1.000 registriranih centara za laboratorijske programe i više od 2.000 centara za program njege uz bolesnika retrospektivnom analizom rezultata dobivenih od uključenih laboratorija mogu se otkriti ne samo laboratoriji s niskom kvalitetom rada, već i reagensi te metode koji daju rezultate koji su nepouzdani te navode na pogrešan zaključak.
Kako bi se odredila kvaliteta rada laboratorija, za svaki se testni uzorak moraju odrediti ciljne vrijednosti. Postoji nekoliko referentnih metoda u hemostazi i teško je odrediti ekspertne laboratorije za velik broj metoda i tehnika koje se primjenjuju za svaku pretragu. Prema tome, UK NEQAS za laboratorijsku koagulaciju kao ciljnu vrijednost koristi medijan vrijednosti svih rezultata pristiglih od sudionika. Za testove probira, u kojima se koriste reagensi različite osjetljivosti, određuje se medijan specifičan za svaki pijedini reagens.
Programi EQA za laboratorijsku koagulaciju organizirani su u velikom broju država i kod tih se programa uzorci distribuiraju periodično ili po ciklusima centrima koji sudjeluju. Individualni programi variraju prema broju ponuđenih pretraga i analita, registriranih sudionika, izvoru uzoraka i učestalosti provedbe modula. Opće je prihvaćeno da što je baza podataka sudionika veća, to je bolja usporedba između grupa reagensa, odnosno između analiza rezultata pristiglih od sudionika. Opseg tih usporedbi koje provodi UK NEQAS za laboratorijsku koagulaciju je vjerojatno veći od opsega ostalih programa EQA za laboratorijsku koagulaciju, zbog obuhvaćanja barem 30 različitih pretraga.
Primarna funkcija EQA je ispitivanje znanja i vještina pojedinih laboratorija. To bi trebalo uključivati sve aspekte koagulacije i ponuđeni analiti bi trebali predstvljati najnovije spoznaje struke. Sukladno njihovoj primarnoj funkciji, dobro organizirani programi EQA mogu pružiti infomaciju o relativnim značajkama analitičkih procesa uključujući princip metode, reagense i instrumente. Programi mogu također otkriti i varijabilnost rezultata koja ovisi o metodi, temu o kojoj ćemo nešto više reći u ovom predavanju.
Tajnost podataka važna je značajka programa UK NEQA i informacije o radu pojedinih laboratorija ne smiju se otkrivati nikome osim ovlaštenog voditelja odjela ili njegovog zamjenika.
Poboljšan rad laboratorija nedvojbeno je vezan uz njegovo sudjelovanje u programima EQA. To se ne primjećuje samo u cjelokupnom radu svih laboratorija uključenih u program, čemu svjedoči smanjenje varijabilnosti rezultata između laboratorija, već i kod pojedinačnih laboratorija.
 
S08-5
 
Margetić S. S08-5: Poremećaji hemostaze u pretilosti. Biochemia Medica 2009;19(Suppl1):S67-S69.
 
Klinički zavod za kemiju, Klinička bolnica Sestre milosrdnice, Zagreb, Hrvatska
 
Adresa za dopisivanje: sandra.margetic1@zg.t-com.hr
 
Sažetak
Pretilost je poznati metabolički čimbenik rizika za nastanak ateroskleroze, kardiovaskularne bolesti (CVD) i posljedične arterijske tromboze. Patofiziologija arterijske tromboze u CVD je složena i multičimbenična, a u njenom nastanku i progresiji hemostatski sustav ima važnu ulogu.
Rezultati dosadašnjih ispitivanja pružaju sve više podataka o prokoagulantnom (protrombotičkom) stanju koje je posljedica poremećaja hemostatskog sustava u pretilih osoba. Poremećaji hemostatskog sustava sinergističkim međudjelovanjem s drugim metaboličkim čimbenicima rizika (inzulinska rezistencija, hiperinzulinemija, dislipidemija, hipertenzija), često prisutnim u pretilih osoba, dodatno doprinose povećanju sveukupnog rizika za CVD. Povezanost metaboličkih (aterosklerotskih) i protrombotičkih čimbenika u nastanku i progresiji kardiovaskularne bolesti uvelike objašnjava složene patofiziološke procese koji dovode do stvaranja aterosklerotskog plaka, rupture plaka i posljedične arterijske tromboze.
Poremećaji sustava zgrušavanja i fibrinolize u pretilih osoba uključuju sve sastavnice hemostatskog sustava: disfunkciju vaskularnih endotelnih stanica, promjene funkcije trombocita, promjene plazmatske faze zgrušavanja i poremećaj fibrinolitičkog sustava. Pomak fiziološke hemostaze prema protrombotičkom stanju rezultat je pojačane agregabilnosti trombocita, hiperkoagulabilnosti i smanjene fibrinolitičke aktivnosti.
Važno obilježje pretilosti jest kronično subkliničko upalno stanje uzrokovano djelovanjem proupalnih citokina (TNF-alfa, IL-6) iz adipoznog tkiva. Upala i hemostatski sustav tijesno su povezani patofiziološki procesi koji sinergistički djeluju i moduliraju međusobnu aktivnost. Stanje kronične upale u pretilih osoba pokazalo se značajnim čimbenikom poremećaja u hemostatskom sustavu. Proupalni citokini iz adipoznog tkiva izravno uzrokuju disfunkciju endotela narušavanjem ravnoteže u sintezi i djelovanju vazoaktivnih supstanci s proupalnim i prokoagulantnim te protuupalnim i protukoagulantnim svojstvima. U disunkciji endotela čimbenici koji potiču vazokonstrikciju, proupalno, prokoagulantno i protufibrinolitičko stanje (tromboksan A2 (TXA2), von Willebrandov čimbenik (vWF), čimbenik aktivacije trombocita (PAF), inhibitor aktivatora plazminogena-1 (PAI-1)), prevladavaju utjecaj čimbenika sa suprotnim djelovanjem. Disfunkciju endotela potiču i drugi popratni metabolički poremećaji (hiperinzulinemija i dislipidemija) često prisutni u pretilih osoba.
Poremećaj funkcije trombocita u pretilosti očituje se pojačanom aktivacijom i posljedičnom agregacijom trombocita, što dodatno doprinosi protrombotičkom stanju. Pokazano je da u pretilih osoba izostaje fiziološki inhibitorni učinak inzulina na agregaciju trombocita, a u pretilih osoba s inzulinskom rezistencijom povećana je osjetljivost trombocita na aktivaciju fiziološkim agonistima agregacije (ADP, trombin, kolagen). Pojačanoj aktivaciji trombocita izravno doprinosi i disfunkcija endotelnih stanica povećanom sintezom čimbenika aktivacije i agregacije trombocita (vWF, PAF, TXA2) uz istodobno smanjenu sintezu inhibitora agregacije (prostaciklin, dušikov oksid).
Promjene plazmatske faze zgrušavanja u pretilosti obilježava povećana aktivnost određenih čimbenika zgrušavanja: fibrinogena, tkivnog čimbenika (TF), čimbenika VII (FVII) i VIII (FVIII). Porast fibrinogena primarno je rezultat kroničnog upalnog stanja potaknutog djelovanjem proupalnih citokina iz adipoznog tkiva na povećanu sintezu u jetri. Disfunkcija endotela i aktivacija upalnih stanica dovode do pojačanog izražaja TF na membrani stanica i izlaganja velike količine TF krvi, što rezultira pojačanom aktivacijom sustava zgrušavanja putem aktivacije FVII.
Dobro utvrđen poremećaj u sustavu hemostaze u pretilih osoba je smanjena fibrinolitička aktivnost obilježena sistemnom hipofibrinolizom, primarno zbog povećane sinteze PAI-1. Porast PAI-1 u plazmi pretilih osoba najvećim je dijelom rezultat prekomjerne sinteze u adipocitima posredovane proupalnim citokinima, a dijelom i disfunkcije endotela koja je uzrok povećane sinteze PAI-1 u endotelnim stanicama.
U predavanju će biti prikazani rezultati dosadašnjih ispitivanja o poremećajima hemostatskog sustava u pretilosti.