Contact

Daria Pašalić
Editor-in-Chief
Department of Medical Chemistry, Biochemistry and Clinical Chemistry
Zagreb University School of Medicine
Šalata ul 2.
10 000 Zagreb, Croatia
Phone +385 (1) 4590 205; +385 (1) 4566 940
E-mail: dariapasalic [at] gmail [dot] com

Useful links

Review:

Zlata Mujagić1*, Nahida Srabović1, Hamza Mujagić2.Uloga prolaktina kod raka dojke. Biochemia Medica 2009;19(3):236-49.
 
1Katedra za biokemiju, Farmaceutski fakultet, Sveučilište u Tuzli, Bosna i Hercegovina
2Opća bolnica i Sveučilište Harvard u Massachusettsu, Boston, SAD
 
Corresponding author*: zlata [dot] mujagic [at] gmail [dot] com
 
Sažetak
 
Mnogi su objavljeni podaci o raku dojke i prolaktinu (PRL) proturječni. PRL je prvo bio prepoznat kao hormon koji ima važnu ulogu u inicijaciji i napredovanju raka dojke kod glodavaca i barem djelomično kod ljudi. Ljudske stanice raka dojke u kulturi sintetiziraju biološki aktivni PRL te on djeluje u autokrinoj/parakrinoj stimulacijskoj petlji (engl. autocrine/paracrine stimulatory loop) unutar tkiva dojke. Aktivnošću tog liganda posreduje izooblik prolaktinskog receptora (receptor prolaktina, PRLR) koji se nalazi na epitelu, odnosno kojeg luči epitel dojke kod ljudi. Kompleks PRL/PRLR se povezuje te aktivira nekoliko signalnih putova koje dijeli s drugim članovima nadskupine receptora citokina. Prijenos signala PRLR započinje s tri tirozin-kinaze, odnosno Jak2, Src i Tec. U nedavno objavljenim podacima upućuje se na funkcionalnu ulogu PRL unutar jezgre gdje on djeluje zajedno s ciklofilinom B kao pobuđivačem transkripcije. Nekoliko epidemioloških istraživanja ukazalo je na moguću funkciju PRL kao čimbenika napredovanja raka dojke kod ljudi. PRL bi mogao biti važan lokalni promotor rasta uključen u patogenezu raka dojke kod žena. Hiperprolaktinemija bi mogla biti pokazateljem napredovanja bolesti i nepovoljne prognoze. U kliničke pristupe kontroliranju bolesti trebalo bi uključiti antagoniste interakcije PRL/PRLR ili signalnu transdukciju povezanu s receptorom PRL.
Ključne riječi: prolaktin; rak dojke; receptori prolaktina; signalni putevi prolaktina; hiperprolaktinemija
 
Pristiglo: 7. travnja 2009.
Prihvaćeno: 3. srpnja 2009.
 
Uvod
 
Čini se da je sve više podataka o ulozi prolaktina (PRL) kod raka dojke proturječno; stoga je teško ustanoviti ulogu PRL u raku dojke kod žena. PRL je prvo bio prepoznat kao hormon koji ima važnu ulogu u pokretanju i napredovanju raka dojke kod glodavaca (1,2) te barem djelomično kod žena. Postoji i čvrst dokaz izravne stimulirajuće uloge PRL na epitelne stanice tkiva dojke (3,4) i stanice raka dojke u kulturi (5,6). Postoje i neka epidemiološka istraživanja koja pokazuju značajno povišenje koncentracije PRL u serumu kod određenih podskupina bolesnica oboljelih od raka dojke (7-10) i kod žena s rizikom od raka dojke zbog povijesti raka dojke u obitelji (9,11). Ovaj članak ispituje ima li osnove za tvrdnju kako PRL ima ulogu koja doprinosi onkogenezi tumora dojke.
Aktivnost PRL u tkivu dojke – istraživanja in vitro
Sinteza i izlučivanje PRL iz stanica raka dojke
Danas je već poznato da kod sisavaca postoje endokrini i autokrini/parakrini izvori PRL. Godinama su objavljivani radovi u kojima se nagađalo o mogućim drugim izvorima PRL osim hipofize. Podaci iz 1970. pokazuju da su kod bolesnika s rakom dojke koji su prošli hipofizektomiju koncentracije PRL bile približne normalnim koncentracijama (12,13), dok su imunohistokemijska istraživanja otkrila izražaj ekspresiju imunoreaktivnog proteina PRL u epitelu dojke (14). Uz to je niska koncentracija cirkulirajućeg PRL prevladala kod bolesnika na terapiji kojom se potiskuje djelovanje hormona hipofize (engl. pituitary hormone suppression therapy) (15). Istraživanja iz ranih 1990. ukazala su da mRNA za PRL može biti prisutna u normalnom i neoplastičnom epitelu dojke kod žena (16–18) i epitelu tkiva dojke kod skotnih ženki glodavaca (19,20). PRL stvaraju tumori kao i razna zdrava tkiva. Posteljica je najbogatiji izvor PRL kojeg ne luči hipofiza (21) i odgovorna je za njegovu visoku koncentraciju u plodnoj vodi kod žena. Imunološki sustav, maternica, te moždani i kožni fibroblasti također proizvode PRL (21–24). Ti su rezultati doveli laboratorije Vonderhaar i Clevenger (17,18) do postavljanja hipoteze i naposljetku do dokaza da se PRL sintetizira i izlučuje u tkivu i stanicama dojke kod žena. Biološki aktivan PRL sintetiziraju stanice raka dojke u kulturi te on djeluje kao autokrina/parakrina stimulacijska petlja u tkivu dojke, što ukazuje na ulogu ovog hormona u patogenezi raka dojke (17,18). Rast dviju vrsti stanica raka dojke kod žena, tj. T47Dco (negativne na estrogenski receptor, ER-negativno) i MCF–7 (pozitivne na estrogenski receptor, ER-pozitivno), spriječen je nakon liječenja monoklonskim protutijelima usmjerenima na ljudski PRL iz hipofize (17). Uz to, protusmislena (engl. antisense)RNA usmjerena na gen za PRL iz hipofize znatno je pojačala rast stanica T47Dco (25). Prisutnost mRNA za PRL u stanicama T47Dco i MCF-7 potvrđena je metodom lančane reakcije polimerazom nakon reverzne transkripcije (obrnutog prepisivanja) (engl. reverse transcription polymerase chain reaction, RT-PRC) (17) te je mRNA za PRL bila prisutna kod 82% ispitanih linija stanica raka dojke (25). Nadalje, velika većina, odnosno 98% raka dojke kod žena sintetizira PRL mRNA, kao što je otkriveno hibridizacijom in situ (26). Neka istraživanja otkrila su da je mRNA za PRL također bila prisutna kod više od 75% primarnih kirurških uzoraka raka dojke te da je u većini slučajeva koncentracija mRNA za PRL i njegove receptore bila značajno povišena kod malignih tkiva u odnosu na okolna, nemaligna tkiva kod istog bolesnika (16,25,27).
Receptori prolaktina (PRLR)
Aktivnost PRL u mliječnoj žlijezdi zahtijeva prisutnost površinskog receptora njegove srodne stanice, PRLR. PRLR pripada citokinskoj hematopoetskoj obitelji receptora (28,29). Članovi te nadskupine su jednomembranski receptori s tri domene: domenom koja veže izvanstanični ligand, hidrofobnom transmembranskom domenom i unutarstaničnom domenom bogatom prolinom. Postoje barem tri različita izooblika PRLR koji se uglavnom razlikuju po svojoj citoplazmatskoj domeni: dugi (90 kDa), srednji i kratki (40 kDa). Dugi i kratki izooblici PRLR stvoreni su alternativnim cijepanjem mRNA jednog gena i razlikuju se samo po duljini citoplazmatske domene (30). Srednji oblik je delecijski mutant dugog oblika kojem nedostaje 198 aminokiselina u svojoj citoplazmatskoj domeni. Najkraći izooblik PRLR, PRL-vezni protein (engl. PRL binding protein, PRLBP) identificiran je u ljudskom serumu (31) i predstavlja slobodno cirkulirajuću izvanstaničnu domenu PRLR (32). Sva tri izooblika pospješuju mitozu (33). I zdrave i maligne stanice raka dojke sadržavaju kratke i duge oblike PRLR (34,35), dok je srednji oblik nađen kod stanica Nb2 limfoma te je osjetljiviji na PRL u usporedbi s druga dva oblika PRLR (36). Srednji oblik PRLR bio je otkriven u uzorcima tkiva dojke (37), što je suprotno rezultatima nekih drugih istraživanja (18). Prednosti imunohistokemije, hibridizacije in situ i RT-PCR jesu da omogućuju bolju procjenu koncentracije PRLR kod raka dojke kod žena, te su rezultati nekih istraživanja provedenih tim metodama (26,35,37,38) otkrila da je hPRLR izražen kod 98% svih slučajeva raka dojke kod žena. Istraživanja koja istražuju izražaj PRLR na razini mRNA ukazuju na vezu ili s izražajem ER/PR (estrogenskim/progesteronskim receptorima) (38) ili neoplazijom (37); međutim, istraživanja na razini proteina nisu potvrdila ta promatranja (26). PRLR se obično stabilizira kod raka dojke zbog smanjene fosforilacije ostatka Ser349 koji, kada je fosforiliziran, koristi beta Trcp E3 ubikvitin-ligazu te pomaže pri razgradnji PRLR (39).
Neoplastični razvoj i napredovanje bolesti zahtijevaju dereguliranu proliferaciju stanice, povećano preživljavanje stanica, dobivanje odgovarajuće vaskularne opskrbe i neograničavanje pokretnosti. Iako postoje dokazi da PRL može inicirati rast i pokretnost stanica raka dojke kod žena, njegova nesposobnost kod iniciranja diferencijacije i dalje ostaje nerazjašnjena. Potencijalni mehanizmi za to uključuju promjene u koncentraciji Stat5 (prenositelja signala i aktivatora transkripcije) (engl. signal transducer and activator of transcription, STAT) ili fosforilaciji, kvantitativne promjene u ekspresiji raznih izooblika hPRLR ili promjeni reakcije malignih epitelnih stanica na bazalnu membranu, što bi moglo izravno utjecati na prijenos signala PRLR (32). Budući da je poboljšana pokretnost jedan od aspekata metastatskog procesa, postavlja se pitanje može li PRL služiti kao kemoatraktant za rak dojke kod žena in vitro (40). PRL stimulira citoskeletnu reorganizaciju i pokretnost stanica raka dojke. Tijekom prijenosa signala PRLR Vav2 (čimbenik izmjene gvanin-nukleotida) (engl. guanine nucleotide exchange factor, GEF) postaje fosforiliziran i aktivira se, što regulira serin/treonin-kinaza Nek3 (engl. never in mitosis gene a-related kinase 3), a što pak doprinosi širenju raka dojke preko PRL mehanizama koji uključuju aktivaciju Rac1 (čimbenik izmjene gvanin-nukleotida) i fosforilaciju paksilina (41).
Također je moguće da PRL utječe na karcinogenezu raka dojke na način da modulira vaskularizaciju. Pokazano je da sam hPRL, isto kao i ljudski GH (engl. growth hormone, GH) i placentalni hormoni, može stimulirati stvaranje kapilara kod CAM-testa (engl. chicken chorioallantoic membrane assay, CAM) (42). Suprotno tome, produkt proteolitičkog cijepanja PRL, 16K-PRL, jest snažan antiangiogenski agens in vivo i in vitro (42-44). Taj je N-terminalni produkt cijepanja PRL spriječio proliferaciju endotelnih stanica kao odgovor na čimbenik rasta endotelnih stanica (engl. vascular endothelial growth factor, VEGF) i čimbenik rasta osnovnog fibroblasta (engl. basic fibroblast growth factor, BFGF) na način da je zapriječio signalni put Ras-Raf1-MAPK i pojačao ekspresiju inhibitora aktivacije plazminogena tipa 1 (engl. type 1 plasminogen activatorinhibitor) (42,45,46). Čini se da tim aktivnostima posreduje neki receptor koji nije PRL (47). Indukcija VEGF prolaktinom bila je ovisna o PRLR, Jak2 i MAP-kinazi. PRL potiče ekspresiju VEGF preko Erg-1 (engl. ether-a-go-go-related gene 1 encoded K+ channels) i koristi VEGF kao posrednika angiogeneze koju regulira PRL (48).
Uloga PRL kod raka dojke je komplicirana, čemu posebno pridonosi činjenica da je sam PRL angiogeničan, a proteaze cijepaju PRL kako bi stvorile vazoinhibine (engl. vasoinhibins), obitelj peptida koji djeluju na endotelnim stanicama kako bi potisnuli angiogenezu i vazodilaciju te potakli vaskularnu regresiju kojoj posreduje apoptoza (49).
Signalni putovi PRL/PRLR
Nakon dimerizacije receptora potaknute PRL, aktivira se nekoliko različitih kinaza kako bi prenijele hormonski signal. Prijenos signala PRLR iniciraju tri tirozin-kinaze: Jak2 (Janus-kinaza), Src (sarkoma) i Tec (proteinska tirozin-kinaza) (32). Te kinaze pripadaju Janus-obitelji kinaza (Jak skupina). U signalni put PRL uključeni su i višestruki dodatni nizvodni putevi kao što su Src-obitelj kinaza, Ras-MAPKs (štakorske sarkoma-mitogenski aktivirane proteinske kinaze) i PI3K (fosfoinozitid-tri-kinaza) (50) (Slika 1).
 
 
Slika 1. Aspekti signalnih puteva receptora prolaktina (PRLR). Dimerizacija potaknuta receptorom PRL pokreće povezanost s Jak2-kinazom te rezultira aktivacijom Jak2, fosforilacijom PRLR, te vezanjem i fosforilacijom proteina Stat5. Prijenos signala kroz put SHC/GRB2/Ras/Raf/MEK/MAPK također izravno potiče proliferaciju i modulira aktivnost Stat-proteina. Kompleks između Tec tirozin-kinaze i Vav obitelji čimbenika izmjene gvanin-nukleotida također je povezan s PRLR vezanim za ligand, što rezultira njegovom aktivnošću i stimulacijom stanične pokretnosti (modificirano prema popisu literature, br. 32).
 
 
Iako nije do kraja razjašnjeno da svi signalni putovi PRL zahtijevaju Jak2 kao bliskog posrednika (50,51), mnogo dokaza iz različitih tipova stanica podržava ključnu ulogu te kinaze kod mnogih aktivnosti PRL (52,53). Jak2 fosforilira višestruke supstrate uključujući PRLR i sam Jak2. Time se osiguravaju mjesta molekularnog modeliranja (engl. docking sites) proteina s domenom SH2 (engl. src homology2, SH2) uključujući i Stat-proteine. Vezanje PRL za svoje receptore vodi ka tirozinskoj fosforilaciji citoplazmatskih transkripcijskih čimbenika, uglavnom članova obitelji Stat (32,54). Aktivacija Stat-proteina rezultira njihovom translokacijom u jezgri, nakon čega slijedi aktivacija prepisivanja transkripcije gena (32,55). Stat1, Stat3 i Stat5 aktiviraju se u stanicama T47D nakon 15-minutne izloženosti PRL (56). Nekoliko je istraživanja pokazalo povećanje koncentracije proteina Stat1 i 3 kod primarnih tumora dojke (57,58). Međutim, njihovi ciljni geni u procesu onkogeneze, relativna važnost PRL u njihovoj regulaciji te razlike u odnosu na zdrave mliječne žlijezde nisu još objašnjeni u dovoljnoj mjeri. Proteini Stat 3 i 5 sudjeluju u prolaktinskoj aktivaciji promotora ciklina D1 (59) te ukazuju na barem jedan cilj PRL na tom putu koji bi mogao doprinijeti stvaranju tumora. Pokazano je (60) da je Stat5b, a ne Stat5a, mogući posrednik stvaranja tumora pobuđenog sa Src. U skladu s prethodno iznesenim, fosforilacija tirozina Jak2-kinazom povezanom s receptorom rezultira dimerizacijom/multimerizacijom i nuklearnom retrotranslokacijom kompleksa Stat uz zahvaćanje njegove srodne vezne sekvence DNA, što rezultira transaktivacijom promotora pod određenim uvjetima (32,61). Dok je PRL stimulirao tirozinsku fosforilaciju kod Stat 5a i 5b, aktivacija Src je rezultirala tirozinskom fosforilacijom Stat 5a i 5b i nuklearnom translokacijom, ali samo Stat 5b (62). Pokazano je da PRL aktivira Src u nizu različitih tipova stanica uključujući i stanice jetre štakora (63). Rezultati nekih nedavno provedenih istraživanja ukazuju da protoonkogen c-Myc, koji možda funkcionira kao koaktivator Stat 5a, pojačava izražaj gena koji uzrokuje Stat5a, kod raka dojke kod žena (54,64). Nadalje, PRL stimulira ubikvitinaciju, internalizaciju i razgradnju njegovih receptora pomoću katalitičke aktivacije Jak2 (65) te se čini da je fosforilacija PRLR pomoću Ser349 ključni događaj u tom složenom provođenju signala kojem posreduje Jak2.
Signalni put Ras-Raf-MAPK
Signalni put Ras-Raf-MAPK je mehanizam koji posreduje kod proliferacijske aktivnosti čitavog niza čimbenika rasta i citokina. Raf1 (mitogenski aktivirana proteinska kinaza-kinaza-kinaza), MEK (mitogenski aktivirana proteinska kinaza-kinaza) i MAP (mitogenski aktivirana proteinska kinaza) su nizvodne kinaze na tom signalnom putu. Prijenos signala pomoću puta SHC/GRB2/Ras/Raf/MEK/MAPK (SHC-adapterski protein; GRB2-receptor faktora rasta-vezni protein2; Ras-štakorski sarkom) također izravno potiču proliferaciju i moduliraju aktivnost Stat. Pokazano je da PRL aktivira taj put u velikom broju modela ovisnim o PRL (66) i staničnim linijama raka dojke (67-69) kao i kod zdravih mišjih epitelnih stanica dojke (68,69). PRL također može sinergijski aktivirati taj put preko komunikacije s drugim čimbenicima rasta ovisno o fenotipu tumorskih stanica. Aktivacija Jak2 koju pobuđuje PRL rezultirala je tirozinskom fosforilacijom erbB2, pritom povećavajući povezanost s Grb2 i aktivirajući put Ras-MAPK (70) te uključujući fosforilaciju nekih transkripcijskih čimbenika i na taj način povećavajući sintezu produkata gena obitelji fos. O komunikaciji između putova Stat i MAPK na drugim točkama objavljeno je dovoljno podataka za mnoge citokine, uključujući i PRL (71). MAPK mogu fosforilizirati Stat-proteine na serinskim i treoninskim ostacima, čime se pojačavaju aktivnosti proteina Stat 1 i 3 (72).
Putevi PI3K (fosfoinozitid-3-kinaza)
Kompleks između Tec tirozin-kinaze i Vav obitelji čimbenika izmjene gvanin-nukleotida također se inducirano povezuje s PRLR vezanim za ligand. To rezultira izmjenom GDP i GTP na malom G-proteinu Ras, što dovodi do njegove aktivacije i poticanja stanične pokretnosti. Aktivacija tirozin-kinaze Tec i Akt (PKB - proteinska kinaza B) izravno je vezana za aktivaciju PI3K koju izaziva PRL. SHP-2-fosfataza je također povezana s PRLR te pojačava njegovu aktivnost. Aktivacija PI3K stvara fosfoinozitide koji služe kao sekundarni glasnici te mogu regulirati višestruke puteve važne u onkogenezi, uključujući proliferaciju i citoskeletnu preraspodjelu, kao i sprječavanje apoptoze i angiogeneze (73-75). Aktivacija ciklusa fosfoinozitida rezultira stimulacijom puta PKC (proteinske kinaze C). Moguće je da bi PRL mogao aktivirati PI3K preko višestrukih dodatnih puteva. PI3K bi mogla biti ciljna destinacija za Ras (76), a pokazano je da se regulacijska podjedinica p85 povezuje s nekoliko nizvodnih efektora i adaptora citokina i receptora čimbenika rasta uključujući Stat5, Stat3, IRS1 (inzulinski receptor-supstrat 1), Gab1 (vezujući protein 1 povezan s GRB2) i Gab2 (vezujući protein 2 povezan s GRB2), te SHP-2 (Src homologija-2 domena koja sadrži protein-tirozin-fosfatazu) (77,78). Fosfoinozitidi koje stvara PI3K stvaraju mjesta molekularnog modeliranja za Akt kao i njegove uzvodne kinaze. Metaboliti fosfoinozitida se možda također vežu za čimbenike izmjene gvanin-nukleotida uključujući i Vav, kao i za Tec, člana veće obitelji tirozin-kinaze. Konstitutivni kompleks Tec i Vav (79) povezuje se s PRLR u stanica raka T47D koje stimulira ligand (80).
Aktivnost PRL unutar jezgre
Neki podaci iz literature ukazuju na funkcionalnu ulogu PRL unutar jezgre (81,82). Ti su podaci proturječni klasičnoj teoriji koja tvrdi da aktivnošću peptidnih hormona posreduju samo receptori na površini stanice. Međutim, podaci nedavno provedenih istraživanja otkrili su ulogu peptidil-prolil-izomeraze ciklofilina B (CypB) u nuklearnom transportu i funkciji PRL (82). Kompleks između PRL i CypB postoji u ljudskom serumu, veže se za PRLR i endocitoziran je tijekom receptorske internalizacije. Unutar jezgre kompleks PRL/CypB djeluje kao transkripcijski pobuđivač na način da uključuje interakciju Stat5 s DNA tako da pokreće oslobađanje represora Stat5, odnosno PIAS3 (83).
Aktivnost PRL kod modela glodavaca
Uloga prolaktina kod raka dojke u glodavaca potkrijepljena je dokumentiranim podacima (1,84). Postoji izravna korelacija između hiperprolaktinemije uzrokovane lijekovima i pojačanog rasta tumora te hipoprolaktinemije i usporenog rasta tumora (1,85). Izloženost PRL poboljšava razvoj kemijski uzrokovanog raka dojke kod glodavaca (1,86,87). Prevelika ekspresija PRL kod transgenskih miševa s povećanom aktivacijom PRLR dovoljna je da uzrokuje stvaranje raka dojke kod starosti od 11-15 mjeseci (88,89). Izloženost estrogenu sa sekundarnim povećanjem koncentracije cirkulirajućeg PRL može prouzročiti ponovnu podložnost kemijskim kancerogenim tvarima kod već ranije skotnih ženki miševa (90). Možemo zaključiti da brojna istraživanja pokazuju ulogu PRL u pojačavanju prihvaćanja kemijskih kancerogenih tvari kod mliječnih žlijezda glodavaca.
Rak dojke kod žena i PRL – istraživanjain vivo
Epidemiologija PRL i rak dojke kod žena
Nekoliko epidemioloških istraživanja upućuju na to da PRL može također funkcionirati kao progresijski čimbenik raka dojke kod žena (8,91-93). U velikom se broju istraživanja proučavala povezanost između koncentracije PRL i nekoliko čvrsto potvrđenih čimbenika rizika oboljenja od raka dojke kao što su paritet i dob prilikom prvog poroda, dob kod prve menstruacije i menopauze, povijest raka dojke u obitelji, mamografska gustoća tkiva, etničke razlike, prehrambene navike, uzimanje lijekova i prolaktinomi.
Čini se da se koncentracija PRL snižava sa svakom sljedećom trudnoćom (94,95). Također nije primijećena nezavisna povezanost između dobi kod prvog poroda i koncentracije PRL (94). Nije se izvještavalo niti o značajnoj povezanosti između koncentracije PRL i dobi kod prve menstruacije, odnosno dobi kod nastupa menopauze (94,96). U podskupini s rizikom zbog obiteljske povijesti raka dojke, bazalna koncentracija PRL u serumu bila je statistički značajno povišena (11). Međutim, u nekoliko drugih istraživanja (94-96) jako je malo podataka pronađeno o povezanosti koncentracije PRL s poviješću raka dojke u obitelji.
Više koncentracije PRL primijećene kod žena u menopauzi s većom gustoćom tkiva dojke (94,97) upućuju na mjerljiv utjecaj PRL na epitel dojke i/ili stromalnu proliferaciju.
Nekoliko je istraživanja proučavalo koncentracije PRL i prehrambene navike (95,98), no još se čekaju sukladni rezultati.
Poznato je da velik broj lijekova povećava (oralna kontracepcija, rezerpin, haldol, cimetidin i fenotiazini) ili smanjuje (levodop) koncentraciju PRL u plazmi. Dugoročna primjena oralne kontracepcije povećava rizik od raka dojke (99). Cimetidin također povisuje koncentraciju PRL, no neka objavljena istraživanja nisu ukazala na povezanost s rakom dojke (100). Kod žena s prolaktinomom je koncentracija PRL bila jako povišena. Međutim, samo je nekoliko prijavljenih slučajeva raka dojke kod žena ili muškaraca s prolaktinomom (101,102). Do sada je provedeno samo jedno manje kohortno istraživanje sa 67 ispitanica s prolaktinomom (103). Podaci jednog nedavno objavljenog istraživanja ukazali su na umjerenu pozitivnu povezanost između prolaktina i rizika od raka dojke među ženama od kojih je većina bila u menopauzi; međutim, potrebni su daljnji kontrolni pregledi kako bi se pojačala statistička snaga testa za analize u podskupinama (104).
Nedavno su u jednom velikom višeetničkom kohortnom ispitivanju procijenjene genetičke varijacije u genima PRL i receptora PRL (PRLR) kao predskazateljima koncentracije PRL u plazmi i rizika od raka dojke među populacijom američkih crnkinja, rođenih Havajćanki, američkih Japanki, latinoamerikanki i bjelkinja (105). U toj opsežnoj analizi, koja je pokrivala 59 kb lokusa PRL i 210 kb lokusa PRLR, nije bilo statistički značajne povezanosti između uobičajene varijacije tih genskih kandidata i rizika od raka dojke ili koncentracije PRL u plazmi. Neravnoteža povezanosti (engl. linkage disequilibrium, LD) između PRL i PRLR u toj višeetničkoj populaciji ponudila je okvir za istraživanje tih gena u odnosu na ishode ostalih bolesti koje su povezivane s PRL kao i za opsežnija istraživanja koncentracije PRL u plazmi.
Klinički podaci o povezanosti između PRL i raka dojke
Funkcija PRL u etiologiji i napredovanju raka dojke kod ljudi nije još sasvim razjašnjena. Podaci iz objavljene literature nisu sukladni, čak su i proturječni. Međutim, postoje značajni dokazi da bi PRL mogao imati određenu ulogu u raku dojke kod ljudi.
Incidencija hiperprolaktinemije bila je značajno viša kod bolesnika s metastatskim rakom dojke nego kod bolesnika s nemetastatskim rakom ili s mastopatijom ili s uznapredovalim solidnim tumorom različite histologije (106). Hiperprolaktinemija je gotovo jedino bila primijećena kod bolesnika s metastatskim rakom dojke tijekom napredovanja bolesti (8,107). Primijećeno je da je hiperprolaktinemija važan pokazatelj nepovoljne prognoze kod bolesnika oboljelih od raka dojke sa zahvaćenim čvorovima (108). Rezultati jednoga drugog istraživanja ukazuju na moguću povezanost hiperprolaktinemije i prevelike ekspresije p53 s agresivnošću tumora, ranijim pogoršanjem zdravstvenog stanja ili pojavom metastaza ili lošom ukupnom stopom preživljavanja kod bolesnika oboljelih od raka dojke bez zahvaćenih čvorova (9). Kod bolesnika s rakom dojke, odnosno s primarnim tumorima stupnja II i III se nakon povećanja broja zahvaćenih limfnih čvorova značajno povećala učestalost PRL-pozitivnih tumora (109). S povećanjem veličine tumora primijećena je statistički značajnije češća pojava hiperprolaktinemije, kod bolesnika s hiperprolaktinemijom je rizik od razvoja povratne/metastatske bolesti bio značajno veći, a što se ozbiljnosti tiče, 8% njihovih tumora pokazalo je pozitivnu imunoreaktivnost s protutijelima PRL, što je ukazalo na činjenicu da tumori dojke proizvode PRL koji bi mogao djelovati kao lokalni promotor rasta (110).
Rezultati nekih drugih istraživanja slažu se s prethodno spomenutim rezultatima. Koncentracija cirkulirajućeg PRL mogla bi biti vrlo korisna kao dijagnostički i prognostički biljeg kod bolesnika s rakom dojke (111) te vrijedan parametar prosudbe uspješnosti liječenja bolesnika s rakom dojke (112). Hiperprolaktinemija je pokazatelj napredovanja bolesti i nepovoljne prognoze kod bolesnika s metastatskim oblikom raka dojke (113,114). Koncentracija PRL u serumu je vjerojatno izravno ovisna o veličini primarnog tumora kod bolesnika s rakom dojke, pogotovo kod onih s hiperprolaktinemijom, no to nije pojava koja je ovisna o diferencijaciji (115).
Međutim, suprotno tome, povišenje koncentracije cirkulirajućeg PRL uvjetovano operacijom bilo je povezano s duljim razdobljem preživljavanja bez bolesti kod operabilnih slučajeva raka dojke kod bolesnika s metastazama ili onih bez metastaza u pazušnoj jami (92,116).
Konstitutivni onkogenski nizvodni prijenos signala ErbB2 i Ras stabilizira PRLR preko inhibicijske fosforilacije glikogenske sintaze-kinaze-3-beta (GSK3 beta) na Ser9. Važno je da inaktivacija GSK3-beta korelira s povišenom koncentracijom proteina PRLR u kliničkim uzorcima tkiva raka dojke kod ljudi (39).
Povišena koncentracija prolaktina često se povezuje sa smanjenom koncentracijom spolnih hormona. Povezanost hiperprolaktinemije s reproduktivnim poremećajima, amenorejom i neredovitim menstrualnim ciklusima već je poznata od prije. Hiperprolaktinemija kod žena prije menopauze uzrokuje hipogonadizam koji se manifestira neplodnošću, oligomenorejom ili amenorejom i rjeđe galaktorejom (117). Kod bolesnica s menstrualnim problemima koncentracija PRL je viša nego kod žena s normalnom menstrualnom funkcijom (118). Međutim, rezultati jednog nedavno provedenog istraživanja pokazuju da kod žena s hiperprolaktinemijom i seksualnom disfunkcijom nije bilo hormonskih promjena u koncentraciji spolnih hormona (119). Nadalje, postoji mnogo proturječnosti s obzirom na povezanost ženskih spolnih steroida i raka. Ponovna procjena rezultata ranijih istraživanja koja podržavaju kancerogeni kapacitet estrogena otkrila je mnogo nedostataka i proturječnosti. Nedavno su klinička istraživanja hormonske nadomjesne terapije kod žena u postmenopauzi opravdale povoljan antikancerogeniučinak na nekoliko organa, uključujući i dojke kod žena. Novootkrivena povezanost nedostatka estrogena i rizika od raka usne šupljine također proturječi tradicionalnom konceptu raka uzrokovanog estrogenom. Međutim, karcinomi organa koji u visokoj mjeri ovise o estrogenu, kao što su dojke, endometrij i jajnici pojavljuju se u razdoblju prije i poslije menopauze. Usprkos različitim epidemiološkim podacima o tim dvjema skupinama raka, mehanizam poremećaja u regulaciji gena u podlozi inicijacije tumora ne može djelovati kroz potpuno oprečne putove (120). To ukazuje da je organima koji su u blažoj mjeri ovisni o estrogenu njegov ozbiljan nedostatak dovoljan za poremećaj u regulaciji gena, dok je organima kod kojih je ta ovisnost velika za to dovoljan čak i blagi nedostatak estrogena. Ti novi rezultati o raku povezanom s pušenjem te s hormonima mogu dovesti do istog obrata; ne estrogen, nego pomanjkanje estrogena može izazvati inicijaciju raka (120).
Inhibicija aktivnosti PRL
Smanjenje koncentracije PRLR farmakološkim ili genetičkim sredstvima u stanicama raka dojke kod ljudi dramatično smanjuje transformaciju i kancerogena svojstva tih stanica (121). Tamoksifen (TAM), terapija prvog izbora kod bolesnika s rakom dojke pozitivnim na receptore estrogena (ER-pozitivne) u razdoblju prije ili poslije menopauze, ima također antiprolaktinsko djelovanje (122). Antilaktogenska aktivnost TAM rezultat je njegove interakcije s antilaktogenskim veznim mjestom (engl. antilactogen binding site, ALBS) (123) koje je smješteno na receptoru PRL. ALBS pripada obitelji veznih mjesta povezanih s membranama visokog afiniteta nazvanima antiestrogenska vezna mjesta (engl. antiestrogen binding sites, AEBS) (124). Djelujući preko ALBS, antiestrogeni sprječavaju rast stanica koje odgovaraju na PRL čak i u odsutnosti ER (125,126). Rezultati ovih istraživanja upućuju da je ALBS u receptoru PRL i da TAM i drugi srodni antiestrogeni mogu spriječiti rast ER-negativnih stanica ljudskog raka dojke in vitro pomoću tog mehanizma (34). Ti podaci također ukazuju da bi se TAM i drugi srodni lijekovi koji djeluju na razini ciljanog tkiva mogli klinički koristiti u liječenju bolesnika s hiperprolaktinemijskim rakom dojke. Međutim, raloksifen, selektivni modulator estrogenskog receptora i time i agens za sprječavanje raka dojke, nema značajnijeg učinka na koncentraciju PRL kod žena u razdoblju prije menopauze s visokim rizikom za raka dojke (127).
 
Zaključak
 
PRL sintetiziraju ljudske stanice raka dojke u kulturi, a djeluje u autokrinoj/parakrinoj petlji unutar tkiva dojke. I zdrave i maligne stanice dojke sadrže duge i kratke oblike PRLR. PRL stimulira citoskeletnu reorganizaciju i pokretnost stanica raka dojke. PRL može također utjecati na stvaranje raka dojke na način da modulira vaskularizaciju. O ulozi prolaktina kod raka dojke u glodavaca postoje brojni objavljeni dokazi opširna objavljena dokumentacija. Nekoliko epidemioloških istraživanja ukazalo je da bi PRL mogao funkcionirati kao čimbenik napredovanja raka dojke kod ljudi. Hiperprolaktinemija je pronađena gotovo isključivo kod bolesnika s metastatskim rakom dojke tijekom napredovanja bolesti, te je ustanovljeno da je važan pokazatelj nepovoljne prognoze kod bolesnika s rakom dojke i zahvaćenim limfnim čvorovima. Uzimajući sve ove podatke u obzir, može se zaključiti da je i endokrini i autokrini PRL uključen u nastanak raka dojke kod ljudi. Međutim, još je potrebno mnogo rada kako bi se razumjeli signalni putovi koje koristi PRL kako bi pospješio stvaranje tumora u stanicama dojke i interakcije tih signalnih kaskada i njihovih kompleksnih regulacijskih petlji s različitim onkogenima, čimbenicima rasta i hormonima važnima za razvoj raka u tkivu dojke. Nadalje, aktualan razvoj antagonista specifičnih za PRLR može iznjedriti nove terapijske strategije u liječenju raka dojke kod ljudi koje se temelje na blokiranju aktivnosti PRL na endokrinoj i autokrinoj/parakrinoj razini.
 
Literatura
 
 1.   Welsch C, Nagasawa H. Prolactin and murine mammary tumorigenesis: a review. Cancer Res 1977;37:951-63.
 2.   Mershon J, Sall W, Mitchner N, Ben-Jonathan N. Prolactin is a local growth factor in rat mammary tumors. Endocrinology 1995;136: 3619-23.
 3.   Imagawa W, Tomooka Y, Hamamoto S, Nandi S. Stimulation of mammary epithelial cell growth in vitro: interaction of epidermal growth factor and mammogenic hormones. Endocrinology 1995;116:1514-24.
 4.   Vonderhaar BK. Prolactin: transport, function, ad receptors in mammary gland development and differentiation. In: Neville MC, Daniel CW, eds. The mammary gland. New York (NY): Plenum Publishing Corporation; 1987;383-483.
 5.   Das R, Vonderhaar BK. Prolactin as a mitogen in mammary cells. J Mammary Gland Biol Neoplasia 1997;2:29-39.
 6.   Vonderhaar BK. Prolactin: the forgotten hormone of human breast cancer. Pharmacol Ther 1998;79:169-78.
 7.   Bonneterre J, Peyrat JP, Beuscart R, Demaille A. Biological and clinical aspects of prolactin receptors in human breast cancer. J Steroid Biochem Mol Biol 1990;37:977-81.
 8.   Holtkamp W, Nagel GA, Wander HE, Rauschecker HF, von Heyden D. Hyperprolactinemia is a indicator of progressive disease and poor prognosis in advanced breast cancer. Int J Cancer 1984;34:323-8.
 9.   Patel DD, Bhatavdekar JM, Chikhlikar PR, Ghosh N, Suthar TP, Shah NG, et al. Node negative breast carcinoma: hyperprolactinemia and/or overexpression of p53 as an independent predictor of poor prognosis compared to newer and established prognosticators. J Surg Oncol 1996;62:83-92.
10.   Bhatavdekar JM, Patel DD, Shah NG, Vora HH, Suthar TP, Ghosh N, et al. Prolactin as a local growth promoter in patients with breast cancer: GCRI experience. Eur J Surg Oncol 2000;26:540-7.
11.   Love RR, Rose DR, Surawicz TS, Newcomb PA. Prolactin and growth hormone levels in premenopausal women with breast cancer and healthy women with a strong family history of breast cancer. Cancer 1991;68:1401-5.
12.   Lachelin GCL, Yen SSC, Alksne JFN. Hormonal changes following hypophysectomy in humans. Obstet Gynecol 1977;50:333-9.
13.   Manni A, Pearson OH, Brodkey J, Marshall JS. Transsphenoidal hypophysectomy in breast cancer: evidence for an individual role of pituitary and gonadal hormones in supporting tumor growth. Cancer 1979;44:2330-7.
14.   Nolin JM, Witorsch RJ. Detection of endogenous immunoreactive prolactin in rat mammary epithelial cells during lactation. Endocrinology 1976;99:949-58.
15.   Anderson E, Ferguson JE, Morten H, Shalet SM, Robinson EL, Howell A. Serum immunoreactive and bioactive lactogenic hormones in advanced breast cancer patients treated with bromocriptine and octreotide. Eur J Cancer 1993;29A:209-17.
16.   Fields K, Kulig E, Lloyd RV. Detection of prolactin messenger RNA in mammary and other normal and neoplastic tissues by polymerase chain reaction. Lab Invest 1993;68:354-60.
17.   Ginsburg E, Vonderhaar BK. Prolactin synthesis and secretion by human breast cancer cells. Cancer Res 1995;55:2591-5.
18.   Clevenger CV, Chang W-P, Ngo W, Pasha TLM, Montone KT, Tomaszewski JE. Expression of prolactin and prolactin receptor in human breast carcinoma: evidence for an autocrine/paracrine loop. Am J Pathol 1995;146:695-705.
19.   Kurtz A, Bristol LA, Toth BE, Lazar-Wesley E, Takacs L, Kacsoh B. Mammary epithelial cells of lactating rats express prolactin messenger ribonucleic acid. Biol Reprod 1993;48:1095-103.
20.   Steinmetz RW, Grant AL, Malven PV. Transcription of prolactin gene in milk secretory cells of the rat mammary gland. J Endocrinol 1993;136:271-6.
21.   Sinha YN. Structural variants of prolactin: occurrence and physiological significance. Endocr Rev 1995;16:354-69.
22.   Clevenger CV, Russell DH, Appasamy PM, Prystowsky MB. Regulation of IL-2-driven T-lymphocyte proliferation by prolactin. Proc Natl Acad Sci USA 1990;87:6460-4.
23.   Gellerson R, Kempf R, Teglmann R, DiMattia GE. Nonpituitary human prolactin gene transcription is indenpendent of pit-1 and differentially controlled in lymphocytes and in endometrial stroma. Mol Endocrinol 1994;8:356-73.
24.   Richards RG, Hartman SM. Human dermal fibroblast cells express prolactin in vitro. J Invest Dermatol 1996;106:1250-5.
25.   Ginsburg E, Das R, Vonderhaar BK. Prolactin: an autocrine growth factor in the mammary gland. In: Wilde CJ, Peaker M, Taylor E, eds. Biological Signalling in the Mammary Gland. Ayr, Scotland: Hannah Research Institute; 1997;47-58.
26.   Reynolds C, Montone KT, Powell CM, Tomaszewski JE, Clevenger CV. Distribution of prolactin and its receptor in human breast carcinoma. Endocrinology 1997;138:5555-60.
27.   Touraine P, Martini JF, Zafrani B, Durand JC, Labaille F, Malet C, et al. Increased expression of prolactin receptor gene assessed by quantitative polymerase chain reaction in human breast tumors versus normal breast tissue. J Clin Endocrinol Metab 1998;83:667-74.
28.   Bazan JF. Structural design and molecular evolution of a cytokine receptor superfamily. Proc Natl Acad Sci USA 1990;87:6934-8.
29.   Kelly PA, Djiane J, Postel-Vinay MC, Edery M. The prolactin/growth hormone receptor family. Endocr Rev 1991;12:235-51.
30.   Kelly PA, Ali S, Rozakis M, Goujon L, Nagano M, Pellergini I, et al. The growth hormone/prolactin receptor family. Recent Prog Horm Res 1993;48:123-64.
31.   Kline JB, Clevenger CV. Identification and characterization of the prolactin-binding protein (PRLBP) in human serum and milk. J Biol Chem 2001;276:24760-6.
32.   Clevenger CV, Furth PA, Hankinson SE, Schuler LA. The role of prolactin in mammary carcinoma. Endocr Rev 2003;24:1-27.
33.   Das R, Vonderhaar BK. Transduction of prolactin’s growth signal through both the long and short forms of the prolactin receptor. Mol Endocrinol 1995;9:1750-9.
34.   Vanderhaar BK. Prolactin involvement in breast cancer. Endocrine-Related Cancer 1999;6:389-404.
35.   Gill S, Peston D, Vonderhaar BK, Shousha S. Expression of prolactin receptors in normal, benign, and malignant breast tissue: an immunohistological study. J Clin Pathol 2001;54:956-60.
36.   Ali S, Edery M, Pellegrini I, Lesueur L, Paly J, Djiane J, Kelly PA. The Nb2 form of prolactin receptor is able to activate a milk protein gene promoter. Mol Endocrinol 1992;6:1242-8.
37.   Mertani HC, Garcia-Caballero T, Lambert A, Gerard F, Palayer C, Boutin JM, et al. Cellular expression of growth hormone and prolactin receptors in human breast disorders. Int J Cancer 1998;79:201-11.
38.   Ormandy CJ, Hall RE, Manning DL, Robertson JFR, Blamey RW, Kelly PA, et al. Coexpression and cross-regulation of the prolactin receptor and sex steroid hormone receptors in breast cancer. J Clin Endocrinol Metab 1997;82:3692-9.
39.   Plotnikov A, Li Y, Tran TH, Tang W, Palazzo JP, Rui H, Fuchs SY. Oncogene-mediated inhibition of glycogen synthase kinase 3 beta impairs degradation of prolactin receptor. Cancer Res 2008;68:1354-61.
40.   Maus MV, Reilly SC, Clevenger CV. Prolactin as a chemoattractant for human breast carcinoma. Endocrinology 1999;140:5447-50.
41.   Miller SL, Antico G, Raghunath PN, Tomaszewski JE, Clevenger CV. Nek3 kinase regulates prolactin-mediated cytoskeletal reorganization and motility of breast cancer cells. Oncogene 2007;26:4668-78.
42.   Struman I, Bentzien F, Lee H, Mainfroid V, D’Angelo G, Goffin V, et al. Opposing actions of intact and N-terminal fragments of the human prolactin/growth hormone family members on angiogenesis: an efficient mechanism for the regulation of angiogenesis. Proc Natl Acad Sci USA 1999;96:1246-51.
43.   Ferrara N, Clapp C, Weiner R. The 16K fragment of prolactin specifically inhibits basal or fibroblast growth factor stimulated growth of capillary endothelial cells. Endocrinology 1991;129:896-900.
44.   Clapp C, Martial JA, Guzman RC, Rentier-Delrue F, Weiner RI. The 16-kilodalton N-terminal fragment of human prolactin is a potent inhibitor of angiogenesis. Endocrinology 1993;133:1292-9.
45.   D’Angelo G, Martini JF, Iiri T, Fantl WJ, Martial J, Weiner RI. 16K human prolactin inhibits vascular endothelial growth factor-induced activation of Ras in capillary endothelial cells. Mol Endocrinol 1999;13: 692-704.
46.   Lee H, Struman I, Clapp C, Martial J, Weiner RI. Inhibition of urokinase activity by the antiangiogenic factor 16K prolactin: activation of plasminogen activator inhibitor 1 expression. Endocrinology 1998;139:3696-703.
47.   Clapp C, Weiner R. A specific, high affinity, saturable binding site for the 160 kilodalton fragment of prolactin on capillary endothelial cells. Endocrinology 1992;130:1380-6.
48.   Goldhar AS, Vonderhaar BK, Trott JF, Hovey RC. Prolactin-induced expression of vascular endothelial growth factor via Erg-1. Mol Cell Endocrinol 2005;232:9-19.
49.   Clapp C, Thebault S, de la Escalera GM. Role of prolactin and vasoinhibins in the regulation of vascular function in mammary gland. J Mammary Gland Biol Neoplasia 2008;13:55-67.
50.   Rane SG, Reddy EP. Janus kinases: components of multiple signaling pathways. Oncogene 2000;19:5662-79.
51.   Clevenger CV, Kline JB. Prolactin receptor signal transduction. Lupus 2001;10:706-18.
52.   Yu-Lee LY, Luo GY, Book ML, Morris SM. Lactogenic hormone signal transduction. Biol Reprod 1998;58:295-301.
53.   Bole-Feysot C, Goffin V, Edery M, Binart N, Kelly PA. Prolactin (PRL) and its receptor: actions, signal transduction pathways and phenotypes observed in PRL receptor knockout mice. Endocr Rev 1998;19:225-68.
54.   Fang F, Antico G, Zheng J, Clevenger CV. Quantification of PRL/STAT 5 signaling with a novel pGL4-CISH reporter. BMC Biotechnology 2008;8:11.
55.   Darnell Jr JE, Kerr IM, Stark GR. Jak-STAT pathways and transcriptional activation in response to IFNs and other extracellular signaling proteins. Science 1994;264:1415-21.
56.   DaSilva L, Rui H, Erwin RA, Howard OMZ, Kirken RA, Malabarba MG, et al. Prolactin recruits STAT1, STAT3, and STAT5 independent of conserved receptor tyrosine TYR402, TYR479, TYR515 and TYR 580. Mol Cell Endocrinol 1996;117:131-40.
57.   Watson CJ, Miller WR. Elevated levels of members of the STAT family of transcription factors in breast carcinoma nuclear extracts. Br J Cancer 1995;71:840-4.
58.   Bowman T, Garcia R, Turkson J, Jove R. STATs in oncogenesis. Oncogene 2000;19:2474-88.
59.   Brockman JL, Schroeder MD, Schuler LA. Prolactin activates the cyclin D1 promoter via the JAK2-STAT pathway. Mol Endocrinol 2002;16:774-84.
60.   Kazansky AV, Rosen JM. Signal transducers and activators of transcription 5B potentiate v-Src-mediated transformation of NIH-3T3 cells. Cell Growth Differ 2001;12:1-7.
61.   Liu X, Robinson GW, Gouilleux F, Groner B, Henninghausen L. Cloning and expression of Stat5 and an additional homologue (Stat 5b) involved in prolactin signal transduction in mouse mammary tissue. Proc Natl Acad Sci USA 1995;92:8831-5.
62.   Kazansky AV, Kabotyanski EB, Wsyzomierski SL, Mancini MA, Rosen JM Differential effects of prolactin and src/abl kinases on the nuclear translocation of STAT5B and STAT5A. J Biol Chem 1999;274:22484-92.
63.   Berlanga JJ, Vara JAF, Martín-Pérez J, García-Ruiz JP. Prolactin receptor is associated with c-src kinase in rat liver. Mol Endocrinol 1995;9:1461-7.
64.   Fang F, Rycyzyn MA, Clevenger CV. Role of c-Myb during prolactin-induced signal transducer and activator of transcription 5a signaling in breast cancer cells. Endocrinology 2009;150:1597-606.
65.   Swaminathan G, Varghese B, Thangavel C, Carbone CJ, Plotnikov A, Kumar KG, et al. Prolactin stimulates ubiquitination, initial internalization, and degradation of its receptor via catalytic activation of Janus kinase 2. Endocrinology 2008;196:R1-7.
66.   Clevenger CV, Torigoe T, Reed JC. Prolactin induces rapid phosphorylation and activation of prolactin receptor associated Raf-1 kinase in a T-cell line. J Biol Chem 1994;269:5559-65.
67.   Llovera M, Pichard C, Bernichtein S, Jeay S, Touraine P, Kelly PA, Goffin V. Human prolactin (hPRL) antagonists inhibit hPRL-activated signaling pathways involved in breast cancer cell proliferation. Oncogene 2000;19:4695-705.
68.   Das R, Vonderhaar BK. Activation of raf-1 MEK, and MAP kinase in prolactin responsive mammary cells. Breast Cancer Res Treat 1996;40:141-9.
69.   Das R, Vonderhaar BK. Involvement of SHC, GRB2, SOS and RAS in prolactin signal transduction in mammary epithelial cells. Oncogene 1996;13:1139-45.
70.   Yamauchi T, Yamauchi N, Ueki K, Sugiyama T, Waki H, Miki H, et al. Constitutive tyrosine phosphorylation of ErbB-2 via Jak2 by autocrine secretion of prolactin in human breast cancer. J Biol Chem 2000;275:33937-44.
71.   Gao J, Horseman ND. Prolactin-independent modulation of the ß-casein response element by Erk2 MAP kinase. Cell Signal 1999;11:205-10.
72.   Decker T, Kovarik P. Serine phosphorylation of STATs. Oncogene 2000;19:2628-37.
73.   Roymans D, Slegers H. Phosphatidylinositol 3-kinases in tumor progression. Eur J Biochem 2001;268:487-98.
74.   Blume-Jensen P, Hunter T. Oncogenic kinase signalling. Nature 2001; 11:355-65.
75.   Cantrell DA. Phosphoinositide 3-kinase signalling pathways. J Cell Sci 2001;114:1439-45.
76.   Rodriguez-Viciana P, Marte BM, Warne PH, Downward J. Phosphatidylinositol 3’ kinase: one of the effectors of Ras. Philos Trans R Soc Lond B Biol Sci 1996;351:225-31.
77.   Constantino S, Santos R, Lacronique V, Bouchaert I, Monni R, Bernard O, et al. Constitutively active STAT5 variants induce growth and survival of hematopoietic cells through a PI 3-kinase/Akt dependent pathway. Oncogene 2001;20:2080-90.
78.   Craddock BL, Hobbs J, Edmead CE, Welham MJ. Phosphoinositide 3-kinase-dependent regulation of interleukin-3-induced proliferation: involvement of mitogen-activated protein kinases, SHP2 and Gab2. J Biol Chem 2001;276:24274-83.
79.   Kline JB, Moore DJ, Clevenger CV. Activation and association of the Tec tyrosine kinase with the human prolactin receptor: mapping of a Tec/Vav1-receptor binding site. Mol Endocrinol 2001;15:832-41.
80.   Clevenger CV, Ngo W, Luger SM, Gewirtz AM. Vav is necessary for prolactin-stimulated proliferation and is translocated into the nucleus of a T-cell line. J Biol Chem 1995;270:13246-53.
81.   Clevenger CV, Altmann SW, Prystowsky MB. Requirement of nuclear prolactin for interleukin-2-stimulated proliferation of T lymphocytes. Science 1991;253:77-9.
82.   Rycyzyn MA, Reilly SC, O’Malley K, Clevenger CV. Role of cyclophilin B in PRL signal transduction and nuclear retrotranslocation. Mol Endocrinol 2000;14:1175-86.
83.   Rycyzyn MA, Clevenger CV. The intranuclear prolactin/cyclophilin B complex as a transcriptional inducer. Proc Natl Acad Sci USA 2002;99:6790-5.
84.   Vonderhaar BK, Biswas R. Prolactin effects and regulation of its receptors in human mammary tumor cells. In: Medina D, Kidwell W, Hepner G, Anderson E, eds. Cellular and Molecular Biology of Mammary Cancer. New York: Plenum Publishing Corp; 1987;205-19.
85.   Welsch CW, Gribler C. Prophylaxis of spontaneously developing mammary carcinoma in C3H/HeJ female mice by suppression of prolactin. Cancer Res 1973;33:2939-46.
86.   Welsch CW. Prolactin and the development and progression of early neoplastic mammary gland lesions. Cancer Res 1978;38:4054-8.
87.   Welsch CW, Goodrich-Smith M, Brown CK, Roth L. The prophylaxis of rat and mouse mammary gland tumorigenesis by suppression of prolactin secretion: a reappraisal. Breast Cancer Res Treat 1981;1:225-32.
88.   Wennbo H, Gebre-Medhin M, Griti-Linde A, Ohlsson C, Isaksson OGP, Tornell J. Activation of the prolactin receptor but not the growth hormone receptor is important for induction of mammary tumors in transgenic mice. J Clin Invest 1997;100:2744-51.
89.   Wennbo H, Tornell J. The role of prolactin and growth hormone in breast cancer. Oncogene 2000;19:1072-6.
90.   Thordarson G, Van Horn K, Guzman RC, Nandi S, Talamantes F. Parous rats regain high susceptibility to chemically induced mammary cancer after treatment with various mammotropic hormones. Carcinogenesis 2001;22:1027-33.
91.   Wang DY, Stepniewska KA, Allen DS, Fentiman IS, Bulbrook RD, Kwa HG, et al. Serum prolactin levels and their relationship to survival in women with operable breast cancer. J Clin Epidemiol 1995;48:959-68.
92.   Lissoni P, Barni S, Cazzaniga M, Ardizzoia A, Rovelli F, Tancini G, et al. Prediction of recurrence in operable breast cancer by postoperative changes in prolactin secretion. Oncology 1995;52:439-42.
93.   Bhatavdekar JM, Shah NG, Balar DB, Patel DD, Bhaduri A, Trivedi SN, et al. Plasma prolactin as an indicator of disease progression in advanced breast cancer. Cancer 1990;65:2028-32.
94.   Wang DY, De Stavola BL, Bulbrook RD, Allen DS, Kwa HG, Verstraeten AA, et al. The permanent effect of reproductive events on blood prolactin levels and its relation to breast cancer risk: a population study of postmenopausal women. Eur J Cancer Clin Oncol 1988;24:1225-31.
95.   Ingram DM, Nottage EM, Roberts AN. Prolactin and breast cancer risk. Med J Aust 1990;153:469-73.
96.   Hankinson SE, Colditz GA, Hunter DJ, Manson JE, Willett WC, Stampfer MJ, et al. Reproductive factors and family history of breast cancer in relation to plasma estrogen and prolactin levels in postmenopausal women in the Nurses’ Health Study (United States). Cancer Causes Control 1995;6:217-24.
97.   Boyd NF, Stone J, Martin L, Minkin S, Yaffe M. Mammographic densities and the growth hormone-IGF-1 prolactin axis. Sunnybrook and Women’s College Hospital, Proc 92nd Meeting of the American Association for Cancer Research, New Orleans, LA, 2001;558.
98.   Martini MC, Dancisak BB, Haggans CJ, Thomas W, Slavin JL. Effects of soy intake on sex hormone metabolism in premenopausal women. Nutr Cancer 1999;34:133-9.
99.   Collaborative Group on Hormonal Factors in Breast Cancer. Breast cancer and hormonal contraceptives: collaborative reanalysis of individual data on 53,297 women with breast cancer and 100,239 women without breast cancer from 54 epidemiological studies. Lancet 1996;347:3106-8.
100. Rossing MA, Scholes D, Cushing-Haugen KL, Voigt LF. Cimetidine use and risk of prostate and breast cancer. Cancer Epidemiol Biomarkers Prev 2000;9:319-23.
101. Strungs I, Gray RA, Rigby HB, Strutton G. Two case reports of breast carcinoma associated with prolactinoma. Pathology 1997;29:320-3.
102. Volm MD, Talamonti MS, Thangavelu M, Gradishar WK. Pituitary adenoma and bilateral male breast cancer: an unusual association. J Surg Oncol 1997;64:74-8.
103. Popovic V, Damjanovic S, Micic D, Nesovic M, Djurovic M, Petakov M, et al. Increased incidence of neoplasia in patients with pituitary adenomas. The Pituitary Study Group. Clin Endocrinol (Oxf) 1998;49:441-5.
104. Tworoger SS, Sluss P, Hankinson SE. Association between plasma prolactin concentrations and risk of breast cancer among predominately premenopausal women. Cancer Res 2006;66:2476-82.
105. Lee SA, Haiman CA, Burtt NP, Pooler LC, Cheng I, Kolonel LN, Pike MC, Altshuler D, Hirschhorn JN, Henderson BE, Stram DO. A comprehensive analysis of common genetic variations in prolactin (PRL) and PRL receptor (PRLR) genes in relation to plasma prolactin levels and breast cancer risk: the multiethnic cohort. BMC Med Genet 2007;8:72.
106. Holtkamp W, von Heyden D, Rauschecker H, Nagel GA. Plasma-prolactin concentrations in breast cancer at various stages, in mastopathy and other malignant tumors. Schweiz Med Wochenschr 1983;113:1513-20.
107. Holtkamp W, Wuttke W, Nagel GA, Michel U, Rauschecker H. Pathophysiology of hyperprolactinemia in breast cancer. Onkologie 1988;11:86-103.
108. Bhatavdekar JM, Patel DD, Vora HH, Ghosh N, Shah NG, Karelia NH, et al. Node-positive breast cancer: prognostic significance of the plasma prolactin compared with steroid receptors and clinicopathological features. Oncology Reports 1994;1:841-5.
109. Bhatavdekar JM, Patel DD, Shah NG, Vora HH, Suthar TP, Chikhlikar PR, et al. Prognostic significance of immunohistochemically localized biomarkers in stage II and stage III breast cancer: a multivariate analysis. Ann Surg Oncol 2000;7:305-11.
110. Bhatavdekar JM, Patel DD, Shah NG, Vora HH, Suthar TP, Ghosh N, et al. Prolactin as a local growth promoter in patients with breast cancer: GCRI experience. Eur J Surg Oncol 2000;26:540-7.
111. Mujagić Z, Mujagić H. Diagnostic and prognostic usefulness of prolactin (PRL) in breast cancer (BC). Proceedings of ASCO, San Francisco 2001;20:43b.
112. Mujagić Z, Mujagić H. Circulating levels of prolactin as an indicator of effectiveness of therapy in breast cancer patients. Int J Cancer 2002; Suppl 13:216.
113. Mujagić Z, Mujagić H. Prognostic significance of circulating levels of prolactin (PRL) in metastatic breast cancer (MBC). Proceedings of ASCO, Chicago 2003;22:49.
114. Mujagić Z, Mujagić H. Importance of serum prolactin determination in metastatic breast cancer patients. Croat Med J 2004;45:176-80.
115. Mujagić Z, Mujagić H. The relationship of circulating prolactin levels to the size of primary tumor in breast cancer patients. Turk J Bioch 2004;29:277-81.
116. Mandala M, Lissoni P, Ferretti G, Rocca A, Torri V, Moro C, et al. Postoperative hyperprolactinemia could predict longer disease-free and overall survival in node-negative breast cancer patients. Oncology 2002;63:370.
117. Gomez F, Reyes FI, Faiman C. Nonpuerperal galactorrhea and hyperprolactinemia. Clinical findings, endocrine features and therapeutic responses in 56 cases. Am J Med 1977;62:648-60.
118. Berinder K, Stackenäs I, Akre O, Hirschberg AL, Hulting AL. Hyperprolactinemia in 271 women: up to three decade of clinical follow-up. Clin Endocrinol (Oxf) 2005;63:450-5.
119. Kadioglu P, Yalin AS, Tiryakioglu O, Gazioglu N, Oral G, Sanli O, Onem K, Kadioglu A. Sexual dysfunction in women with hyperprolactinemia: a pilot study report. J Urol. 2006;176:841-2.
120. Suba Z. Carcinogenesis theory based on estrogen deficiency. Orv Hetil 2009;150:1155-6.
121. Plotnikov A, Varghese B, Tran TH, Liu C, Rui H, Fuchs SY. Impaired turnover of prolactin receptor contributes to transformation of human breast cells. Cancer Res 2009;69:OF1-8.
122. Vonderhaar BK, Banerjee R. Is tamoxifene also an antilactogen? Mol Cell Endocrinol 1991;79:C159-C163.
123. Das R, Biswas R, Vonderhaar BK. Characteristics of the antilactogen binding site in mammary gland membranes. Mol Cell Endocrinol 1993;98:1-8.
124. Sutherland RL, Murphy LC, Foo MS, Green MD, Whybourne AM, Krozowski ZS. High-affinity anti-oestrogen binding sites distinct from the oestrogen receptor. Nature 1980;288:273-5.
125. Das R, Vonderhaar BK. Prolactin as a mitogen in mammary cells. J Mammary Gland Biol Neoplasia 1997;2:29-39.
126. Das R, Vonderhaar BK. Tamoxifen inhibits prolactin signal transduction in estrogen receptor negative NOG-8 mammary epihelial cells. Cancer Letters 1997;116:41-6.
127. Faupel-Badger JM, Prindiville SA, Venzon D, Vonderhaar BK, Zujewski JA, Eng-Wong J. Effects of raloxifene on circulating prolactin and estradiol levels in premenopausal women at high risk for developing breast cancer. Cancer Epidemiol Biomarkers Prev 2006;15:1153-8.