Contact

Daria Pašalić
Editor-in-Chief
Department of Medical Chemistry, Biochemistry and Clinical Chemistry
Zagreb University School of Medicine
Šalata ul 2.
10 000 Zagreb, Croatia
Phone +385 (1) 4590 205; +385 (1) 4566 940
E-mail: dariapasalic [at] gmail [dot] com

Useful links

 Uvodnik

 
Lidija Bilić-Zulle. Znanstvena čestitost – temelj postojanja i razvoja znanosti. Biochemia Medica 2007;17(2):143-50.
Zavod za laboratorijsku dijagnostiku, Klinički bolnički centarRijekai Katedra za medicinsku informatiku, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka
*Adresa za dopisivanje: lidija [dot] bilic-zulle [at] medri [dot] hr
 
Pristiglo: 4. listopada 2007.                                                                                       Prihvaćeno: 24. listopada 2007.
 
“Most people say that it is the intellect which makes a great scientist. They are wrong: it is character.”
Albert Einstein
 
Značajke znanosti
Vrijeme u kojem živimo obilježeno je znanošću. Razvoj znanosti i njezin utjecaj na društvo te zanimanje javnosti za znanost u povijesti naše civilizacije upravo je najveći u dvadesetom stoljeću i nastavlja se u vremenu u kojem živimo. Brojnost znanstvenika i opseg znanstvenog rada još je u porastu i obuhvaća sve segmente našega života. Snaga pojedine društvene zajednice sve se više procjenjuje upravo spram znanja i znanosti, tako najutjecajnije i visoko razvijene postaju zajednice usmjerene prema znanju i razvoju znanosti. Ljepota i vrijednost znanosti počiva i u činjenici kako je ona univerzalna, globalna, pripada čovječanstvu u cjelini te doprinosi općoj dobrobiti u svagdašnjem životu. Znanost kao izvor spoznaja nastaje i razvija se znanstvenoistraživačkim radom. Kao i u drugim segmentima ljudskog rada i djelovanja, tako je i znanstveni rad smislen i može se razvijati jedino ako je temeljen na poštenju i usrdnoj primjeni najboljih mogućih postojećih postupaka u potrazi za novim znanjem i pribavljanju dokaza o znanstveno utemeljenim pretpostavkama (1).
Danas, možda više nego ikad u povijesti, znanstvena istraživanja i izvješća izazivaju pozornost javnosti. Brzi razvoj tehnologije i priopćavanja omogućuje i brzu primjenu znanstvenih otkrića u svakodnevnom životu, što u polju kao što je biomedicina ima izravan utjecaj na zdravlje i živote ljudi (1,2). Iako mnoga istraživanja, osobito ona temeljna, možda ne će naći izravnu primjenu u svakodnevnom životu, biti će osnovom na kojoj će se graditi i koja će poticati nova istraživanja, rezultati kojih će imati i izravan utjecaj na svakodnevni život. Stoga je u znanstvenom radu vrlo važno, a i u samoj je osnovi znanosti – poštenje (1-3).
 
Znanost i poštenje
Znanstvenici nisu pošteniji od drugih ljudi. Jim Gilles u časopisu Nature (4) navodi da znanstvenici lažu, varaju i kradu jednako kao i svi ostali ljudi, međutim, njihov je rad javan, a u procesu objavljivanja znanstvenih rezultata i izvješća moguća je provjera njihova rada (1,5). Znanstvena je publikacija krajnji plod znanstvenikova rada. Broj publikacija i njihov odjek (citiranost) mjera su uspješnosti znanstvenika, a neobjavljena istraživanja nevidljiva su znanstvenoj zajednici i kao takva nepostojeća. Znanstvene publikacije svojim objavljivanjem postaju trajnom baštinom zauvijek podložnom provjeri i kritici. Nepošteni znanstvenici, otkrije li se njihovo nepoštenje, zauvijek gube svoj ugled i povjerenje te se isključuju iz znanstvene zajednice (6,7). Razvojem medicine temeljene na dokazima (engl. evidence based medicine) koja se zasniva na prikupljanju i obradbi rezultata znanstvenih istraživanja u medicini, vjerodostojnost znanstvenih radova od iznimne je važnosti. Detaljnim pregledom objavljenih znanstvenih radova i njihovim objedinjavanjem proizlaze smjernice za rad u medicinskoj praksi temeljene upravo na znanstvenim dokazima, pa prijevare i lažni rezultati mogu izravno utjecati na zdravlje i živote ljudi.
Razvojem znanosti, povećanjem broja znanstvenika i znanstvenih publikacija povećao se i broj pojava znanstvene nečestitosti. Početkom osamdesetih godina 20. stoljeća pitanje znanstvenih prijevara postaje javno, poglavito s otkrivanjem više slučajeva znanstvene prijevare u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Do osamdesetih godina smatralo se kako su pojave znanstvene nečestitosti unutarnji problem znanstvenih i akademskih ustanova, međutim, s povećanjem uloge i utjecaja znanosti u društvu, navlastito u području biomedicine, problem postaje javan. U SAD krajem osamdesetih godina ustanovljuje se ured pri državnim tijelima za zdravstvo zadatak kojega je pratiti pojave povrede odgovorne provedbe istraživanja, a 1992. osniva se Ured za znanstvenoistraživačku čestitost, ORI (od engl. Office of Research Integrity), zadaća kojega je promicanje znanstvenoistraživačke čestitosti, uspostavljanje kriterija dobre istraživačke prakse, izrada preporuka i smjernica za izobrazbu u znanstvenoistraživačkoj čestitosti, ali i vođenje postupaka i provjera optužaba za prijestupe u znanstvenom radu u biomedicini (7). Po ugledu na ORI u mnogim se zemljama osnivaju nacionalna tijela za etiku u znanosti, pa je tako i u Hrvatskoj osnovan Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, članove kojega imenuje Sabor Republike Hrvatske, a zadaća mu je upravo promicati najviše standarde znanstvene čestitosti te davati mišljenja i preporuke u slučajevima povrede etičkih norma u znanosti i visokom obrazovanju (8).
Nadalje, pojedini znanstveni časopisi uvode urednike za znanstvenu čestitost, kao što je to slučaj s hrvatskim časopisom Croatian Medical Journal (9). Urednici svjetskih uglednih časopisa iz različitih znanstvenih područja osnovali su udrugu COPE (engl. Committee on Publication Ethics) koja, uz to što promiče počela znanstvene čestitosti, propisuje smjernice i preporuke urednicima i znanstvenicima o postupanju u slučaju sumnje na nečasne postupke u objavljenim istraživanjima i radovima zaprimljenima za objavu (10).
Kako bi se spriječilo i otkrilo nepoštenje u znanosti potrebno je poznavati i proučavati pojavnost različitih oblika znanstvene nečestitosti, ne samo kako bi se ona mogla razotkriti u interesu znanosti, nego da bi se na takve pojavnosti moglo upozoriti i poučiti znanstvenike i studente koji se tek obrazuju, kako ih u svom radu ne bi činili iz neznanja (7). Akademska je zajednica neodvojiva od znanstvene, tijekom akademske izobrazbe studenti ne stječu samo znanja i vještine, nego prihvaćaju obrasce ponašanja svojih učitelja i mentora. Nadalje, poštenje u znanosti snažno je kulturološki uvjetovano sredinom u kojoj znanstvenici žive i rade (11). Pritom uvijek treba istaknuti kako upravo znanstvenici moraju biti oni koji će u društvenom poretku promicati i isticati najviše etičke norme kao jedine prihvatljive, jer na njima počiva njihov rad, povjerenje zajednice i njezina dobrobit.
 
Odgovorna provedba istraživanja
Odgovorna provedba istraživanja podrazumijeva promišljanje o istraživanju i odgovor na tri ključna pitanja koja si svaki znanstvenik mora postaviti i moći iskreno pozitivno odgovoriti da bi istraživanje bilo valjano. Prvo je pitanje: „Je li to istina?”, a obuhvaća sposobnost znanstvenika, uporabu primjerene znanstvenoistraživačke metodologije te istinitost u prikupljanju i obradbi podataka i prikazu rezultata. Drugo pitanje: „Je li to pravedno?” obuhvaća najviše bioetičke norme, primjeren postupak prema ispitanicima, pokusnim životinjama, kolegama u timu, ustanovi u kojoj se istraživanje provodi, zatim recenzentskom postupku, mentorstvima i sl. Nadalje, treće pitanje „Je li to mudro?” raspravlja o prioritetima ustanove i društvene zajednice, financijskoj, društvenoj i ekološkoj odgovornosti, javnosti službe i sl.
Tri su najčešće i najteže povrede znanstvenoistraživačke čestitosti: izmišljanje rezultata (engl. fabrication), prepravljanje rezultata (engl. falsification) i plagiranje (engl. plagiarism) (7). Uz ove postoji niz drugih povreda koje znanstvenici moraju znati prepoznati i izbjegavati, a obuhvaćaju: ponavljajuće i rascjepkane publikacije, sukob interesa, sukob lojalnosti, „patološku” znanost i „patologiju” autorstva (6).
 
Izmišljanje i popravljanje rezultata
Izmišljanje rezultata nije tako rijetka pojava kako se na prvi pogled čini s obzirom na njezinu razvidnu besmislenost. U loše planiranim znanstvenim pokusima ponekad je broj ispitanika premali, što se nerijetko spozna na samom kraju istraživanja pa autori pribjegavaju „umnožavanju” rezultata, udvostručavajući ili utrostručavajući broj ispitanika, rezultate i sl. Ponekad se zbog nedostatka vremena ili sredstava neka od ispitivanja, osobito u kontrolnoj skupini, ne provedu nego se izmisle – zapišu se normalni ili očekivani rezultati. Takvi su postupci teška povreda znanstvene čestitosti. Ne postoji niti jedno opravdanje, niti jedna situacija ili okolnost u znanosti koja i najmanje može opravdati ili razumjeti izmišljanje rezultata.
Prepravljanje rezultata znanstvenog pokusa najčešće se čini kad se pojavljuju rezultati koji su znatno različiti od očekivanih. Prilikom statističke obradbe podataka koji daju neznačajne rezultate pribjegavanje prepravljanju ili brisanju vrijednosti koje odskaču kako bi se postigao željeni rezultat nije dopušteno. Promijenjene vrijednosti potpuno će obezvrijediti istraživanje, a zanesen željom za „dobrim” rezultatom, ako jednom prepravi vrijednosti mjerenja, znanstvenik će često i sam povjerovati u istinitost tih rezultata i jedino čemu će tada doprinositi svojim radom biti će zabluda i laž, a nikako znanje i znanost.
 
Plagiranje
Dok su izmišljanje i prepravljanje rezultata uže vezani uza znanstveni pokus, plagiranje, jedan od najnečasnijih oblika znanstvene prijevare, moguće je u svim fazama znanstvenog rada (6,12,13). Sama definicija plagiranja predmet je brojnih rasprava, međutim, danas je usuglašeno stajalište da je plagiranje neovlašteno preuzimanje autorskoga vlasništva, tuđih ideja, postupaka, rezultata ili riječi bez odgovarajućeg isticanja tuđe zasluge (7). Plagiranje jest u osnovi krađa i u suprotnosti je s temeljnim znanstvenim načelima, a rezultati i izvješća koja sadrže preuzete-ukradene podatke, ideje ili riječi neupotrebljiva su, ne doprinose znanosti, dovode u zabludu i počinitelju daju nezasluženu dobit. Plagiranje je neetično, nečasno i zabranjeno. Usprkos tome, u znanstvenoj i akademskoj zajednici prisvajanje autorskoga vlasništva nesumnjivo je prisutno (6,14,15). Da je takav postupak, nažalost, oduvijek vezan uza znanstvena izvješća pokazuju dokazani slučajevi plagiranja čak i prije dvjesto godina (16). Uz preuzimanje tuđega autorskog djela nečastan je i postupak samoplagiranja, prepisivanja vlastitih tekstova, ideja i rezultata koje takvi autori uobičajeno predstavljaju kao izvorne (17,18).
U procesu objavljivanja znanstvenih radova važno je znati kako se jedno zaokruženo istraživanje treba opisati u jednom znanstvenom radu. Rascjepkane, višestruke publikacije proizišle iz jednog istraživanja obmanjuju znanstvenu javnost, jer ne daju cjelovit rezultat istraživanja, a najčešće su motivirane željom za što većim brojem objavljenih radova. Još je nečasniji postupak u kojem se isti rezultati istraživanja provedeni na istim ispitanicima objave ili pokušaju objaviti u različitim časopisima – ponavljajuće (redundantne) publikacije. Time se obmanjuje javnost predstavljajući jedno istraživanje kao dva ili više, a osobito je pogubno kad takvi radovi budu obuhvaćeni sustavnim pregledom ili meta-analizom u sustavu medicine temeljene na dokazima, jer daju lažno veći broj ispitanika i istraživanja, što može znatno utjecati na oblikovanje smjernica. Radovi koji uspiju proći recenzentski postupak i objave se u dva ili više časopisa, u pravilu, otkrije li se takav postupak, povlače se iz publikacije (engl. retraction), što na ugled autora ostavlja neuklonjivu sjenu (19).
 
Sukob interesa i lojalnosti i „patološka” znanost
Sukob interesa rastući je problem, naročito u kompetitivnim istraživanjima uz potporu farmaceutske industrije. Bez obzira na to tko financira istraživanja i u kojoj mjeri, istraživači moraju biti neovisno i nepristrano provoditi znanstvena istraživanja. Istraživači su vlasnici rezultata istraživanja i jedini su za njih odgovorni. Prilikom objavljivanja znanstvenih radova mnogi časopisi traže od autora izjavu o sukobu interesa, te izjavu o financijskoj potpori istraživanja. U interesu je znanstvenika da pošteno navedu mogući sukob interesa i izvor financiranja, jer njihovo prikrivanje može obezvrijediti i pošteno istraživanje kada se sukob interesa jednom otkrije (20).
Sukob lojalnosti može se pojaviti uslijed aktivnosti istraživača u različitim znanstvenim ustanovama. Aktivnost u različitim ustanovama i suradnja hvale je vrijedna pojava u znanstvenom svijetu, ali pritom treba biti oprezan i izbjegavati mogućnost dolaska do sukoba interesa ako se aktivnosti znanstvenika koji radi izvan i unutar matične ustanove preklapaju ili djeluju jedna nauštrb druge. U takvom se slučaju prednost uvijek daje matičnoj ustanovi.
Pojave na rubu povrede znanstvene čestitosti koje najčešće nastaju zbog neznanja nazivamo „patološkom” znanošću, a podrazumijevaju pristranost prilikom znanstvenog zaključivanja, donošenje zaključaka na osnovi subjektivnog dojma, nepoštivanje strogih pravila znanstvenoistraživačke metodologije, zaključivanje na osnovi graničnih vrijednosti statističke raščlambe, te „silnu želju” (engl. wishful thinking) za dokazivanjem hipoteze koja znanstveno utemeljenih dokaza nema ili su oni slabi (6). Takvi se znanstveni radovi često prepoznaju u postupku recenzije, ne objave se, a svojim autorima ne donose ništa osim gubitka vremena, sredstava i ugleda.
 
Autorstvo
Autorstvo je jedno od najosjetljivijih pitanja u postupku istraživanja i oblikovanju znanstvenog izvješća. Autorstvo je u znanstvenom svijetu iznimno važno, ono je nagrada na kraju mukotrpna rada, ali i odgovornost za svaki dio objavljene publikacije. Rijetki su znanstveni radovi koje u svim dijelovima provodi samo jedan istraživač, pa stoga i znanstvena izvješća samo s jednim autorom. Tko su autori znanstvenog rada i koji je njihov redoslijed, pitanje koje je često izvor sukoba i nezadovoljstva, a koje autori moraju riješiti sami i to najbolje na samom početku, prilikom planiranja istraživanja. Pritom se treba voditi kriterijem autorstva koji propisuje Međunarodna udruga urednika medicinskih časopisa (ICMJE, engl. International Committee of Medical Journal Editors) koji su prihvatili gotovo svi časopisi s područja biomedicine (20). U svom dokumentu “Uniform Requirements for Manuscripts Submitted to Biomedical Journals: Writing and Editing for Biomedical Publication” jasno se propisuju kriteriji autorstva, kao i druga etička pitanja prilikom objavljivanja znanstvenih članaka.
Tri su osnovna kriterija autorstva:
1) značajan doprinos razvoju ideje i planiranju istraživanja ili prikupljanju podataka ili obradbi i tumačenju prikupljenih podataka;
2) sudjelovanje u pisanju teksta članka, njegovu kritičku prepravljanju i značajnom intelektualnom doprinosu; i
3) odobravanje završne inačice rada pripremljene za objavljivanje.
Samo istraživači koji zadovoljavaju sva tri kriterija mogu biti autori. Sve osobe navedene kao autori moraju zadovoljavati sva tri kriterija autorstva i svi istraživači koji zadovoljavaju sva tri kriterija moraju biti navedeni kao autori (20). Prilikom slanja rada u časopis svi autori moraju točno navesti koji je njihov doprinos, a pojedini časopisi to i objavljuju, najčešće u podnožju prve stranice ili na kraju rada. Redoslijed autora istraživači trebaju dogovoriti sami, a u bilješci uredniku poželjno je i tumačiti ga. Uobičajeno je da je prvi autor glavni istraživač čiji je doprinos najveći, a posljednji autor je onaj koji jamči za čitavu studiju svojim autoritetom i ugledom – najčešće voditelj laboratorija ili istraživačkog tima (ako pritom zadovoljava sva tri kriterija autorstva!). Osobe koje su sudjelovale u radu, a ne zadovoljavaju makar jedan od tri kriterija navode se u zahvali na kraju članka. U tu skupinu spadaju osobe koje su sudjelovale samo u pribavljanju sredstava ili prikupljanju podataka ili općem nadgledanju rada znanstvene skupine (voditelji odjela i ustanova koji ne zadovoljavaju kriterije autorstva), jer samo po toj osnovi nemaju uvjete za autorstvo.
Nevaljala i lažna autorstva pojavljuju se u različitim oblicima. Autori gosti (engl. guest authors) uobičajeno zadovoljavaju neki, ali ne sve kriterije za autorstvo. Autori kojima je autorstvo poklonjeno (engl. gift authors) osobe su koje ne zadovoljavaju kriterije autorstva, ali ih se iz interesa ili usluge navodi kao autore. Autori kojima je autorstvo podmetnuto (engl. planted authors) ne zadovoljavaju kriterije za autorstvo i najčešće ni ne znaju da ih se navodi kao autore i to npr. iz razloga „pojačanja” ugleda znanstvene skupine. Autori duhovi (engl. ghost authors) osobe su koje zadovoljavaju sve kriterije za autorstvo, ali ih se ne navodi kao autore. Izbrisani i izostavljeni autori oštećeni su i teško zaboravljaju. Takvim postupkom koji nema nikakva opravdanja trajno se poremete odnosi u znanstvenoj skupini (6). Potrebno je naglasiti kako niti jedan od odbora za etiku u znanosti ne ulazi u rasprave o slučajevima povrede autorstva, jer je takav postupak teško dokaziv i počiva na složenim međuljudskim odnosima u znanstvenim skupinama. Stoga je pitanje autorstva odgovornost i obveza samih znanstvenika. Povijest znanosti poznaje primjere povrede autorstva koji nisu ispravljivi i po kojima ostaje ružan ožiljak, to teži što je rad vrjedniji. Jedan od takvih primjera jest slučaj iz 30-tih godina prošloga stoljeća.
Godine 1930. kirurg A. A. Berg operirao je 14 bolesnika sa simptomima kronične upalne bolesti crijeva još neopisane u medicinskoj literaturi. L. Ginzburg i G. Oppenheimer proučavali su 12 od 14 bolesnika i zajednički priredili članak koji su namjeravali objaviti. Istodobno je B. Crohn zapazio preostala dva bolesnika sa sličnim simptomima. Predložio je Bergu da s njim opiše ta dva slučaja, međutim, Berg mu je skrenuo pozornost na to da je u suradnji s Ginzburgom i Oppenheimerom već priređen rad koji namjeravaju objaviti. Tijekom rasprave otkriveno je kako je Crohn namjeravao svih 14 bolesnika opisati u radu u kojem je on jedini autor i prikazati ga na sastanku Američke medicinske udruge (American Medical Association). Na Bergovo inzistiranje radu su kao koautori dodani Ginzburg i Oppenheimer, dok je sam odbio „velikodušno” ponuđeno autorstvo. Rad je objavljen u uglednom časopisu Journal of American Medical Association (JAMA) 1932. godine, nepravda nikad nije ispravljena, a opisana bolest je u medicini i danas poznata kao Crohnova bolest (21).
 
Zaključak
Poštenje u znanosti čini sam temelj njezina postojanja. Znanstvenu je etiku teško opisati i sažeto definirati. Sve što se radi u znanosti potrebno je raditi pošteno, biti objektivan, zatomiti želju za osobnom korišću i samopromidžbom, biti iskren u zaključcima, pravedan prema suradnicima, biti ustrajan u točnosti i nikada ne mijenjati niti izmišljati podatke, ne prisvajati sebi tuđe intelektualno vlasništvo, ma kako se to bezazlenim činilo. I najmanja sjena povrede znanstvene čestitosti u znanstvenom radu sasvim obezvrjeđuje rad i dovodi do nepovratna gubitka ugleda. I najmanji znanstveni doprinos vrijedan je dio u veličanstvenom mozaiku ljudske znanosti, ali samo ako je iskren i pošten. Svaki znanstvenik, pa i onaj čiji je znanstveni rad manji dio njegova svakodnevnog, rutinskog posla, tom radu mora pristupati čista srca i otvorena uma.
 
Literatura
1.    Marušić M. [Znanost]. In: Marušić M, Ed. [Uvod u znanstveni rad u medicini]. Zagreb: Medicinska naklada; 2004. p. 1-9. (in Croatian)
2.    Cohen JJ. Foreword. In: Hudson Jones A, McLellan F, Eds. Ethical issues in biomedical publication. Baltimore and London: The Johns Hopkins University Press; 2000. p. vii-ix.
3.    Editorial Policy Committee, Council of Biology Editors. Ethics and policy in scientific publication. Bethesda, Maryland: Council of Biology Editors, Inc.; 1990.
4.    Giles J. Scientists behaving badly. Available from URL: http://www.bioedonline.org/news/news-print.cfm?art=837. Accessed: Oct 1, 2007.
5.    Martinson BC, Anderson MS, de Vries R. Scientist behaving badly. Nature. 2005;435:737-8.
6.    Marušić M, Katavić V, Hren D. [Znanstvenoistraživačka čestitost]. In: Marušić M, Ed. [Uvod u znanstveni rad u medicini]. Zagreb: Medicinska naklada; 2004. p. 191-200. (in Croatian)
7.    Office of Research Integrity. Available from URL: http://ori.dhhs.gov/misconduct/. Accessed: Oct 1, 2007.
8.    Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. Available from URL: http://www.azvo.hr/Default.aspx?sec=139. Accessed: Oct 1, 2007.
9.    Katavić V. Five-year report of Croatian Medical Journal’s research integrity editor – policy, policing, or policing policy. Croat Med J. 2006;47:220-7.
10. Committee on Publication Ethics. Available from URL: http://www.publicationethics.org.uk/. Accessed: Oct 1, 2007.
11. Petrovečki M, Scheetz MD. Croatian Medical Journal introduces culture, control, and the study of research integrity. Croat Med J. 2001;42:7-13.
12. Price AR. Cases of plagiarism handled by the United States Office of Research Integrity 1992-2005. Plagiary: Cross-Disciplinary Studies in Plagiarism, Fabrication, and Falsification. 2006;1(1):1-11.
13. Mojon-Azzi SM, Mojon DS. Scientific misconduct: from salami slicing to data fabrication. Ophthalmic Res. 2004;36(1):1-3.
14. Institute of Medicine Committee on Assessing Integrity in Research Environments. Integrity in scientific research: creating an environment that promotes responsible conduct. Washington (DC): The National Academies Press; 2002. p. 167-77.
15. Clouthier SG. Institutionalized plagiarism. Scientist. 2004;18(15):8.
16. Hansen TW. Neonatal jaundice and scientific fraud in 1804. Acta Paediatr. 2002;91:1135-8.
17. Roig M. Re-using text from one’s own previously published papers: an exploratory study of potential self-plagiarism. Psychol Rep. 2005;97(1):43-9.
18. Giles J. Special report – taking on the cheats. Nature. 2005;435:258-9.
19. Neale AV, Northrup J, Dailey R, Marks E, Abrams J. Correction and use of biomedical literature affected by scientific misconduct. Sci Eng Ethics 2007;13:5-24.
20. ICMJE. Uniform Requirements for Manuscripts Submitted to Biomedical Journals: Writing and Editing for Biomedical Publication. Available from URL: http://www.icmje.org/#author. Accessed: Oct 1, 2007.
21. Horton R. The imagined author. In: Hudson Jones A, McLellan F, Eds. Ethical issues in biomedical publication. Baltimore and London: The Johns Hopkins University Press; 2000. p. 30-58.