Contact

Daria Pašalić
Editor-in-Chief
Department of Medical Chemistry, Biochemistry and Clinical Chemistry
Zagreb University School of Medicine
Šalata ul 2.
10 000 Zagreb, Croatia
Phone +385 (1) 4590 205; +385 (1) 4566 940
E-mail: dariapasalic [at] gmail [dot] com

Useful links

Pregledni članak

 

Robert Domitrović. Vitamin C u prevenciji i liječenju bolesti. Biochemia Medica 2006;16(2):107-25.
 
Zavod za kemiju i biokemiju, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka
Corresponding author: robertd [at] medri [dot] hr
 
Sažetak
 
Vitamin C je esencijalan sastojak hrane uključen u mnoge biološke i biokemijske procese kao antioksidans. S obzirom da je oksidacijsko oštećenje povezano s nastankom različitih bolesti, vitamin C ima potencijalno preventivan, ali i terapijski učinak. Voće i povrće su preporučeni izvori vitamina C koji imaju preventivnu ulogu u razvoju malignih tumora i bolesti krvožilnog sustava, premda ne isključivo zbog vitamina C. Povrh toga, sintetski vitamin C uzet u količinama većim od preporučenog dnevnog unosa (RDA) djeluje povoljno na zarastanjerana, ublažavanje simptoma prehlade, ali i u prevenciji prehlade u osoba izloženihprekomjernom fizičkom stresu. Također, vitamin C je učinkovit u smanjivanju koncentracije fibrinogena povezanog s povećanim rizikom od nastanka bolesti krvožilnog sustava. Pozitivni učinci mogu se također ostvariti intravenskim unosom vitamina C kod bolesnika s šećernom bolesti i nekim oblicima malignih tumora. Međutim, pozitivni učinci vrlo često ovise o mnogim čimbenicima, kao što su doza, dob, zdravstvene navike i dr.
Ključne riječi: vitamin C, antioksidans, bolesti krvožilnog sustava, maligni tumori, prehlada, bolesti dišnog sustava, šećerna bolest, siva mrena
Pristiglo: 8. svibnja 2006.                                                                                                              Prihvaćeno: 31. srpnja 2006.
 
Uvod
 
L-askorbinska kiselina (vitamin C) je dio metabolizma glukoze koji kod ljudi ne postoji zbog nedostatka L-gulonolakton-oksidaze, tj. posljednjeg enzima u biosintetskom stvaranju tog vitamina koji se stoga nužno dobiva iz prehrambenih izvora (1). Vitamin C se nalazi u raznom voću, kao što su naranče, grejpfrut, jagode, maline, kivi, te povrću poput kupusa, rajčice i paprike (2). Taj je vitamin prvi izolirao Albert Szent-Gyorgyi 1928. godine, no zasluge za njegovu popularizaciju pripadaju Linusu Paulingu. Sedamdesetih je godina 20. stoljeća Pauling naznačio važnost vitamina C u sprječavanju ili ublažavanju prehlade te u potpornom liječenju karcinoma (3,4). Što se danas može reći o vitaminu C, posebice njegovoj ulozi u sprječavanju i liječenju bolesti?
Preporuke vezane za prehranu
Referentni prehrambeni unosi (engl. dietary reference intakes, DRI) predstavljaju najnoviji skup prehrambenih preporuka koje je u SAD-u donio Odbor za prehranu Zavoda za medicinu, a koje se temelje na četiri kategorije: preporučenoj dnevnoj količini (eng. recommended dietary allowance, RDA) - prosječnoj količini dnevnog unosa hranjive tvari koja sprječava manjak u 98% populacije; procijenjenoj prosječnoj potrebi (engl. estimated average requirement, EAR) - vrijednosti unosa prehrambene tvari za koju se procjenjuje da zadovoljava potrebe 50% populacije; adekvatnom unosu (engl. adequate intake, AI) - vrijednosti koja je određena kao ciljna za individualan unos prehrambenih tvari za koje ne postoje RDA; te podnošljivoj gornjoj količini unosa (engl. tolerable upper intake level, UL) - najvišoj količini prehrambene tvari za koju je vjerojatno da ne predstavlja rizik nepovoljnih zdravstvenih učinaka u 98% populacije. AI se određuje umjesto RDA ukoliko ne postoji dovoljno znanstvenih podataka za izračun EAR, kao što je to slučaj u dojenčadi. Proces određivanja RDA ovisi o mogućnosti određivanja EAR (5). Kako bi se osigurala zaštita od antioksidansa, 75 mg/dan za žene te 90 mg/dan za muškarce određeni su kao RDA za vitamin C. 2000 mg/dan je određeno kao UL za odrasle osobe (6). Mnoge su studije, međutim, pokazale da bi unos vitamina C za optimalno smanjenje rizika kroničnih bolesti kao što su karcinom i kardiovaskularne bolesti trebao biti viši od najnovijih vrijednosti RDA (7,8). Preporučuje se pet obroka voća i povrća dnevno zbog toga što se čini da je vitamin C kao dodatak manje učinkovit u sprječavanju bolesti i bolesnih stanja (8).
Uloga vitamina C
Vitamin C je važan antioksidans koji sprječava oksidaciju drugih spojeva. Antioksidacijski učinak prehrambenih čimbenika in vivo može se procijeniti na temelju nekoliko pokazatelja, među kojima koncentracija vitamina C predstavlja vrlo osjetljiv pokazatelj oksidacijskog stresa (9). Vitamin C također obnavlja tokoferoksilni radikal vitamina E i time tom vitaminu omogućava da ponovno djeluje kao antioksidans (10). Vitamin C je specifičan donor elektrona za 8 enzima uključenih u biosintezu kolagena, karnitina i noradrenalina, amidaciju peptidnih hormona, te u metabolizam tirozina. Također ima neenzimske reduktivne funkcije u kemijskim reakcijama zbog svog redoksnog potencijala i intermedijera slobodnog radikala (5). Premda je topiv u vodi i lako se izlučuje iz tijela, vitamin C se nakuplja u mozgu, kori nadbubrežne žlijezde, jetri, slezeni, gušterači i bubrežnom tkivu (11). Nadbubrežna žlijezda je među organima s najvišom koncentracijom vitamina C radi biosinteze kateholamina i adrenalne steroidogeneze (12).
Metabolizam vitamina C
Ako se uzima oralno, vitamin C se dobro apsorbira u nižim dozama, no apsorpcija se smanjuje s povećanjem doze. Vitamin C nije vezan za proteine u krvi tako da se filtrira i reapsorbira u bubrezima. Najvjerojatnije nepromijenjen prolazi kroz glomerule i aktivnu tubularnu reapsorpciju koju provodi transportni protein za vitamin C, a koja je ovisna o koncentraciji. Kod zasićenja transportnog proteina vitamin C se dalje ne prenosi već se izlučuje kroz mokraću; u mokraći se pojavljuje u dozama iznad 100 mg/dan (11), dok se potpuna zasićenost plazme pojavljuje kod 1000 mg/dan (8).
Vitamin C se kroz stanične membrane najvjerojatnije prenosi dvama zasebnim mehanizmima. Askorbinska kiselina lako oksidira u dehidroaskorbinsku kiselinu (DHA) koju stanice, koristeći glutation, ubrzano preuzimaju i reduciraju u askorbinsku kiselinu (13). Kako se izvanstanično oksidiran askorbat unutar stanica reciklira, proces se naziva recikliranje askorbata. Specifične izoforme transportera glukoze, tj. GLUT1 i GLUT3, posreduju u prijenosu DHA zbog njene sličnosti s molekulom glukoze (14). GLUT1 je široko rasprostranjen u tkivima, a GLUT3 je ponajprije izražen u mozgu, posteljici, testisu i trombocitima. Askorbinska se kiselina, međutim, prenosi u stanicu i transporterima vitamina C, SVCT1 i SVCT2, ovisnima o natriju, od kojih se jedan ili oba nalaze u većini tkiva (15). Mutirani miševi s SVCT2 imaju izrazito smanjenu koncentraciju askorbinske kiseline u tkivu te umiru ubrzo nakon rođenja. Utjecaj manjka SVCT2 na tkivne kateholamine najizraženiji je u nadbubrežnoj žlijezdi gdje su i epinefrin i norepinefrin sniženi za 50% (16). Još uvijek je nejasno koji putovi, tj. da li SVCT1 i SVCT2 ili GLUT1 i GLUT3, prevladavaju in vivo.
Vitamin C ima različite oblike ovisno o pH-mediju i oksidacijskom stanju (Slika 1). U fiziološkim uvjetima 99,95% vitamina C je prisutno kao AscH, askorbatni monoanin ili samo “askorbat” (17).
 
 
Slika 1. Ravnoteža i redoks-vrste REDOX SPECIES u sustavu askorbinske - dehidroaskorbinske kiseline. AscH2 (askorbinska kiselina), AscH− (monoanion askorbata), Asc2− (dianion askorbata), AscH˙ (askorbil-radikal), Asc·− (radikal askorbata), DHA (dehidroaskorbat), DHAA(1) i DHAA(2) (hidrolizirani oblici dehidroaskorbata) (17).
 
U međudjelovanju s reaktivnim radikalima ili lipidnim peroksidima askorbat otpušta jedan elektron, uz stvaranje znatno manje reaktivnoga askorbilnog radikala. Nedavno je dokazano da askorbat može posredovati u pretvorbi hidroperoksi-oktadekadienoičnih kiselina (HPODE) u genotoksičan 4-hidroksi-2-nonenal (HNE). Međutim, askorbat također stvara konjugat s HNE preko Michaelove reakcije, dvoelektronske reakcije u kojoj askorbinska kiselina ima ulogu nukleofila. Zbog toga vitamin C djeluje kao donor elektrona HPODE te uzrokuje stvaranje HNE, a zatim djeluje kao detoksikant prema HNE funkcionirajući kao Michaelova reakcija (Slika 2) (18).
 
 
Slika 2. Vitamin C kao donor jednog elektrona te kao Michael-donor. Vitamin C može djelovati kao donor jednog elektrona HPODE i time potaknuti stvaranje alkoksi-radikala. Alkoksi-radikal je zatim podvrgnut raskidanju veze α,β-ugljik-ugljik, pri čemu se stvaraju HNE i ostali produkti LPO. Vitamin C može također funkcionirati kao Michael-donor i reagirati s HNE i drugim produktima LPO, stvarajući tako mnoštvo konjugata askorbila i produkata LPO(18).
 
S druge strane, askorbilni radikal je podvrgnut nerazmjernoj reakciji te obnavlja nešto askorbata i stvara DHA. DHA je nepostojana i na složen se način ubrzano razgrađuje uz konačni nastanak oksalne i L-treonske kiseline (Slika 3) (19).
 
 
Slika 3. Razgradnja askorbata.
 
Vitamin C i slobodni radikali
Antioksidacijski mikronutrijenti, kao i antioksidacijski enzimi, su obrambeni sustavi u tijelu protiv slobodnih radikala i reaktivnih molekula. Nastanak visoko reaktivnih kisikovih metabolita jest karakteristika normalnoga staničnog metabolizma te je dio prirodnoga imunog sustava u tijelu, mitohondrijskoga respiracijskog lanca, metabolizma arahidonske kiseline, ovulacije i fertilizacije. Iako se slobodni radikali neprekidno proizvode u ljudskome tijelu, njihovo se stvaranje može umnogostručiti u patološkim okolnostima (20). Halliwell je ukazao da bi terapija antioksidansima mogla imati zaštitne učinke ili pak pojačati oštećenje, ovisno o njenom mjestu u redoslijedu događaja (21). Uzimanje snažnog antioksidansa nakon što je oksidacijsko oštećenje već nastupilo moglo bi to oštećenje pojačati tako da što je antioksidans snažniji kao reducirajući agens, tim bi više problema mogao uzrokovati.
Zbog navedenoga nije iznenađujuća nedosljednost podataka koji se odnose na makromolekularnu oksidaciju i visok unos vitamina C. Oni ukazuju na zaštitnu ulogu u oksidaciji DNA (22,23), ali također na prooksidacijski kao i antioksidacijski učinak u zdravih pojedinaca (24). Drugi, pak, podatci ne ukazuju na učinak visokog unosa vitamina C bilo na oštećenje DNA ili zaštitu od toksičnosti uzrokovane vodikovim peroksidom (25), ili na djelotvornost u zaštiti od oštećenja kromosoma (26). S druge strane, manjak vitamina C i nekih drugih vitamina i minerala oštećuje DNA time što uzrokuje kidanje jednostrukih i dvostrukih lanaca te oksidacijske ozljede (27). Sposobnost vitamina C da ošteti DNA, lipide i proteine in vitro pripisuje se stvaranju reaktivnih metabolita kisika u prisutnosti tragova iona prijelaznih metala, kao što su radikal supeoksidnog aniona i vodikov peroksid (28):
AscH + O2 -->AscH˙ + O2˙
AscH + O2˙ --> AscH˙ + H2O2
ili čak hidroksilni radikal (OH·) (29):
Fe(III) + AscH -->Fe(II) + Asc·-
Fe(II) + H2O2 --> Fe(III) + OH· + OH-
Hidroksilni radikal, koji je jedan od najsnažnijih poznatih slobodnih radikala, može pokrenuti peroksidaciju lipida, uzrokovati kidanje lanaca DNA i oksidirati gotovo bilo koju organsku molekulu (30,31). Liječenje štakora vitaminom C nakon kemijski potaknutog stvaranja OH· suzbija nastanak tog radikala (32). U zdravih dobrovoljaca nadopune željeza i vitamina C pojačavaju oksidacijsko oštećenje DNA koje se kasnije normalizira moguće zbog prilagodbi u stanici kao što je porast koncentracija obnavljajućih enzima ili bolje pohranjivanje željeza u feritin (33). Međutim, vitamin C dalje ne pojačava oksidacijski stres potaknut visokim prehrambenim unosom željeza (34). Značajno je da se ioni željeza i bakra uglavnom odjeljuju u oblike koji ne mogu katalizirati stvaranje slobodnih radikala. Zbog toga je njihov oksidacijski učinak vrlo ograničen i, premda se još uvijek može dogoditi, vjerojatno je prikriven dominantnim antioksidacijskim učinkom vitamina C (20). U ljudskoj plazmi uzetoj in vitro vitamin C zaista djeluje u prisutnosti redoks-aktivnih željeza ili bakra i vodikovog peroksida kao antioksidansa koji priječi peroksidaciju lipida i ne pospješuje oksidaciju proteina (35).
Pušenje i vitamin C
Za pušače je poznato da su izloženi mnogim oksidansima (36). Prosječne koncentracije vitamina C u plazmi pušača dvaput su niže nego u nepušača (37), zbog čega su potrebe za vitaminom C u pušača povećane. Prethodna terapija bilo s vitaminom C ili vitaminom E u potpunosti inhibira oštećenje DNA potaknuto ekstraktima iz dima cigarete (38). Nadalje, pušenje cigareta je povezano s endotelnom disfunkcijom uključujući oslabljenu, o endotelu ovisnu i protokom posredovanu dilataciju (39). Uobičajene kombinirane doze nadopune vitamina C i E poboljšavaju endotelnu funkciju u kroničnih pušača. Vitamin C također obnavlja brzinu koronarnog protoka oslabljenu zbog oksidacijskog stresa u pušača (40).
Vitamin C u sprječavanju i liječenju bolesti
Količine vitamina C koje pružaju sigurnu zaštitu od skorbuta još uvijek mogu biti preniske da bi osigurale učinkovitu zaštitu od drugih, najvjerojatnije antioksidacijskih reakcija u zaraženih osoba (41). RDA za vitamin C osigurava zdravstvene prednosti za ljude, dok više doze mogu imati i moguće terapijske učinke. Kliničke su studije pružile dokaze da cijeljenje rana u ispitanika bez manjka vitamina C može biti značajno ubrzano uz dnevne doze od 0,5 do 3 g (42). U kultiviranim ljudskim keratinocitima vitamin C djeluje kao modulator proliferacije i diferencijacije tako što izravno djeluje na keratinocit ili neizravno preko učinaka na fibroblaste (43). Vitamin C modulira rast i sazrijevanje hondrocita te ubrzava cijeljenje prijeloma kosti (44,45).
U literaturi se često spominje i sudjelovanje vitamina C u imunom obrambenom sustavu. Fagociti stvaraju slobodne radikale kao dio obrane tijela od infekcije, a odgovarajuće su količine neutralizirajućeg antioksidansa potrebne za sprječavanje oštećenja samih imunih stanica (46). Vitamin C potiče fagocitni odgovor mišjih peritonejskih makrofaga (47), kao i proliferacijski odgovor limfocita B i T te stvaranje interleukina-2 i interleukina-3 u svinja s nasljednim nedostatkom u sintezi vitamina C (48). Čini se da u ljudi kombinirana nadopuna vitamina C i E čak bolje jača imunološki sustav nego nadopuna svakog vitamina zasebno (49).
Smanjene razine vitamina C mogu se naći u različitim bolestima. Povezane su, primjerice, s šećernom bolesti (50), akutnim pankreatitisom (51), astmom (52) ili nestabilnim koronarnim sindromom (53). Studije koncentracija vitamina C u dozama koje uzimaju zdrave osobe pokazuju sigmoidan odnos između oralne doze i koncentracija vitamina C u plazmi i tkivu. Optimalno je doziranje stoga presudno za intervencijske studije u kojima se primjenjuje vitamin C (54).
Prehlada
Uloga nadopune vitamina C u sprječavanju i liječenju prehlada ostaje prijeporna unatoč mnogim kontroliranim ispitivanjima. U studijama je ukazano da visoke doze vitamina C primijenjene ubrzo nakon nastupa prehlade nisu smanjile trajanje ili jačinu simptoma prehlade u zdravih odraslih osoba (55), no zato su uvelike umanjile simptome gripe i prehlade (56). Usporedna analiza 30 ispitivanja pokazala je skromnu korist skraćenog trajanja simptoma prehlade zahvaljujući visokom unosu vitamina C (57). Čini se da su preventivni učinci nadopune ograničeni uglavnom na ispitanike s niskim prehrambenim unosom vitamina C, no terapijski se učinci mogu pojaviti i u širim populacijskim skupinama (58). Profilaksa visokim dozama može biti osobito opravdana u osoba izloženih kratkim periodima težega tjelesnog vježbanja i/ili hladnoj okolini. Kada su tijekom ispitivanja ispitanici bili izloženi težim naporima, poput vojnih novaka, zabilježen je izraziti zaštitni učinak vitamina C na infekcije dišnog sustava (59). Nedavno je randomizirano, kontrolirano petogodišnje ispitivanje ukazalo na to da nadopuna vitamina C značajno smanjuje učestalost prehlade, no nema vidljivog učinka na trajanje ili jačinu prehlade (60).
Različiti uvjeti u studijama su najvjerojatnije objašnjenje zašto tako mnogo ispitivanja ima tako proturječne ishode. Simptomi prehlade variraju tijekom dana (61), podložnost prehladama također je povećana u pušača, dok je umjerena konzumacija alkohola povezana sa smanjenim rizikom u nepušača (62). S obzirom na odgovor na dozu, psihološki stres je također povezan s povećanim rizikom akutne zarazne respiracijske bolesti općenito (63). Čini se da je vitamin C od veće koristi za djecu nego odrasle u pogledu trajanja prehlade. Doza može također utjecati na veličinu te koristi tako da u prosjeku postoji veća korist od 2 g/dan nego 1 g/dan vitamina (64). Blagotvoran učinak vitamina C tijekom prehlade vjerojatno potječe od njegovih antioksidacijskih karakteristika. Kod infekcije se aktiviraju fagocitni leukociti i stvaraju oksidirajuće spojeve koji se oslobađaju iz stanica. Reakcijom s tim oksidantima vitamin C može umanjiti njihove upalne učinke (65).
Astma i opstrukcijska bolest pluća
Astma je ponajprije upalna bolest dišnih putova. Vitamin C ima ključnu ulogu u obrani pred napadajem oksidanata u dišnim putovima. Manjak tog vitamina u ispljuvku astmatičara može biti ili osnovni čimbenik u patofiziologiji astme ili odgovor na upalu astmatskih dišnih putova (65). U astmi izazvanoj vježbanjem, primjena nadopune vitamina C u dozi od 1 do 2 g/dan ima zaštitni učinak kod nekih bolesnika (66). Iako studije nadopune vitamina C ukazuju na kratkoročan zaštitni učinak na reaktivnost dišnih putova i funkciju pluća, zaštitni učinak vitamina C na razvoj kronične astme tek je potrebno ustanoviti.
Nekoliko je studija ukazalo na blagotvornu povezanost između unosa voća i povrća i plućne funkcije (67,68). Forsirani izdisajni volumen u 1 sekundi kod ispitanika s unosom voća jednom tjedno ili više bio je oko 80-100 mL viši nego u ispitanika s unosom voća manjim od jednom tjedno. Povećanje unosa vitamina C od 100 mg dnevno također je povezano s približnim povećanjem od 10-50 mL forsiranog izdisajnog volumena u 1 sekundi (69).
Kardiovaskularna bolest
Prehrambeni unos od 100 mg/dan vitamina C povezan je sa smanjenom pojavnošću ili smrtnošću od srčanih bolesti, moždanog udara ili karcinoma (7). U starijih se osoba čini da je vitamin C povezan s kasnijim rizikom smrti od moždanog udara, ali ne i od koronarne bolesti (70). Moždani udar, koronarna bolest te bolest perifernog krvožilja imaju mnogo zajedničkih čimbenika rizika, no neki su od njih važniji za pojedino kardiovaskularno oboljenje od drugih. Visoka koncentracija fibrinogena u plazmi također može biti važna u svim tim stanjima (71). Povišene koncentracije fibrinogena biološki su uvjerljiv mehanizam kojim bi akutna ili kronična infekcija mogla povećati kardiovaskularni rizik. Vitamin C u dozi od 2 g/dan povećava fibrinolitičku aktivnost i smanjuje adhezijski indeks trombocita i kolesterol u serumu (72). Čest unos voća i povrća koji su bogati vitaminom C također povećava aktivnost fibrinolitičkog sustava sniženjem aktivnosti inhibitora aktivatora plazminogena (73). Varijacije vezane za godišnja doba kako u dišnim infekcijama tako i kardiovaskularnoj bolesti pripisuju se sniženom vitaminu C te porastu koncentracija fibrinogena u serumu tijekom zime (74).
Ukupan kolesterol, LDL kolesterol i HDL kolesterol su među glavnim čimbenicima rizika za kardiovaskularnu bolest (75). Nekoliko je studija izvijestilo o negativnoj korelaciji između vitamina C u serumu i ukupnog kolesterola (76,77), te pozitivnoj korelaciji između serumskog vitamina C i HDL (78), barem među ženama (79), iako ne sve studije (80). Čini se da je vitamin C uključen u metabolizam kolesterola na nekoliko načina: smanjuje aktivnost 3-hidroksi-3-metilglutaril-koenzima A reduktaze i sinteze kolesterola (81,82). Vitamin C također aktivira kolesterol-7a-hidroksilazu u štakora te katabolizam kolesterola u žučne kiseline (83).
Unos antioksidacijskih tvari prehranom može zaštititi od koronarne bolesti jer se za oksidaciju lipoproteina pretpostavlja da pospješuje aterosklerozu (84,85). Pretpostavka je da oksidirani LDL ima aterogeni potencijal zbog peroksidacije lipida (86). Askorbat potpuno štiti lipide u plazmi od mjerljivoga peroksidacijskog oštećenja izazvanog vodenim peroksilnim radikalima i on je, zapravo, jedini antioksidans u plazmi koji to može učiniti (87). Vitamin C štiti od oksidacije LDL posredovane neutrofilima najvjerojatnije zbog čišćenja izvanstaničnih oksidansa. On također priječi prooksidantske učinke urata kod oksidacije LDL-a (88). Nadalje, vitamin C bi mogao pomoći u sprječavanju ateroskleroze jačanjem stijenki arterija jer sudjeluje u sintezi kolagena, kao i sprječavanjem neželjene adhezije leukocita na oštećene arterije (89).
Kao snažan antioksidans, vitamin C ispravlja endotelnu disfunkciju nastalu zbog pojačanog oksidacijskog stresa time što priječi hiperoksičnu vazokonstrikciju (90). On također poboljšava lipidima izazvano oštećenje vazodilatacije ovisne o endotelu (91). Eksperimentalne studije esencijalne hipertenzije ukazuju na to da pojačano stvaranje reaktivnih metabolita kisika može imati ulogu u etiologiji tog poremećaja (92). One također pokazuju da su povišene koncentracije vitamina C u serumu dosljedno i značajno povezane s nižim sistoličkim i dijastoličkim krvnim tlakom u sredovječnim i starijim populacijama (93,94). Ukazano je da je 500 mg vitamina C dnevno korisno za nadzor krvnog tlaka u bolesnika s hipertenzijom (95). Međutim, u dvostruko slijepoj, randomiziranoj križnoj studiji uz kontrolu placebom krvni tlak nije bio snižen nakon nadopune 500 mg vitamina C dnevno tijekom 3 mjeseca, premda su dnevne razine ambulantnoga sistoličkoga krvnog tlaka bile neznatno snižene (96).
Ne postoje konačni dokazi o zaštitnom učinku nadopune vitamina C na kardiovaskularni rizik, premda podatci ukazuju na njegov blagotvoran učinak. S druge strane, prehrana bogata voćem i povrćem ima visok zaštitni utjecaj na aterosklerozu i koronarnu bolest (97,98).
Neurodegenerativni poremećaji
Oksidacijski stres može imati izraženu ulogu u neurodegenerativnim bolestima. Alzheimerova bolest je najčešći uzrok demencije povezane sa starenjem. Čini se da nadopuna antioksidanasa može odgoditi razvoj Alzheimerove bolesti. Kombinacija nadopuna vitamina E i vitamina C povezana je sa sniženom prevalencijom i pojavnošću Alzheimerove bolesti (99). Vitamin C i melatonin imaju blagotvoran utjecaj na koncentracije lipidnih peroksida i aktivnost antioksidacijskih enzima u modelu Alzheimerove bolesti, ukazujući time na njihovu moguću uporabu u liječenju neurodegenerativnih bolesti (100). Vitamin C također pruža zaštitu od oštećenja pamćenja izazvanog skopolaminom i dijazepamom u miševa. Osnovni mehanizam toga za pamćenje obnavljajućeg djelovanja mogao bi se također pripisati antioksidacijskom svojstvu tog vitamina C (101).
Karcinom
Antioksidacijske i općenite imunostimulacijske karakteristike vitamina C mogle bi biti korisne za oboljele od karcinoma, uključujući i regresiju tumora te inhibiciju tumorskog rasta. Epidemiološke studije pokazuju da vitamin C ima zaštitni učinak osobito kod zloćudnih tumora koji ne ovise o hormonima (102). Eksperimentalne studije in vivo i in vitro dale su, međutim, proturječne rezultate ukazujući na to da su učinci vitamina C ovisni o dozi, a možda i vremenu, uz različite učinke ovisno o vrsti i proučavanom organu ili vrsti karcinogene stanice (103).
Sedamdesetih godina 20. stoljeća Pauling i Cameron primijenili su vitamin C u gramskim količinama u liječenju bolesnika u uznapredovaloj fazi karcinoma. Njihovi su rezultati pokazali poboljšanje općeg stanja ispitanika. Većina se bolesnika subjektivno osjećala mnogo bolje, sa smanjenim napadajima bolova te uz produljeno trajanje životnog vijeka (4). Premda je pokusno ispitivanje provedeno u Japanu dalo slične rezultate (104), znanstveni rad iz ugledne Klinike Mayonije ukazao na nikakav učinak vitamina C u liječenju karcinoma (105). Tijekom kasnijih su godina, međutim, istraživači otkrili moguću ulogu vitamina C u sprječavanju karcinoma. Konzumacija namirnica bogatih vitaminom C povezana je ne samo sa smanjenim rizikom kardiovaskularne bolesti već i s mnogim vrstama karcinoma, a moguće i neurodegenerativnih bolesti. Ipak, opseg u kojem vitamin C doprinosi tim učincima još uvijek nije jasan (106). Vjerojatnije je da je smanjenje rizika za karcinom postignuto izmjenama u prehrani nego nadopunom vitamina (107). Prehrana koja uključuje 200 mg ili više vitamina C dnevno kroz 5 obroka voća i povrća povezana je s nižim rizikom za karcinom, osobito karcinom usne šupljine, jednjaka, želuca, debelog crijeva i pluća. Iako nekoliko različitih čimbenika u voću i povrću vjerojatno djeluje zajedno, epidemiološki i biokemijski podatci upućuju na važnu ulogu vitamina C (108).
Nadopuna antioksidanasa povezana je sa smanjenim postotkom stanica s kromosomskim aberacijama te s blagotvornim utjecajem u pušača (109). Čini se da je u visokim koncentracijama vitamin C toksičan za karcinogene stanice in vitro (110,111). Takve se koncentracije mogu postići u plazmi jedino intravenskom terapijom; stoga bi negativni rezultati zaštite od karcinoma mogli potjecati od primjene oralnog, a ne intravenskog vitamina C (11). Vršna koncentracija u plazmi od 1 000 µmol/L može se postići nakon intravenskog davanja 1,25 g vitamina C, dok se oralnim dozama ne može prijeći 100 µmol/L zbog ograničavajućeg mehanizma apsorpcije (112). Ovisno o dozi i brzini infuzije, najnoviji podatci pokazuju da intravenski postignute vršne koncentracije u plazmi mogu doseći 14 000 µmol/L, dok koncentracije iznad 2 000 µmol/L mogu biti prisutne nekoliko sati (113). U koncentracijama koje se mogu postići isključivo intravenskom primjenom vitamin C može djelovati kao pro-lijek za stvaranje vodikovog peroksida i time uzrokovati smrt nekoliko ispitivanih vrsta karcinogenih stanica, no ne i normalnih stanica (114). Za prehranu s visokim udjelom voća i povrća, a time i vitamina C, utvrđeno je da je povezana s nižim rizikom karcinoma usne šupljine, jednjaka, želuca, debelog crijeva i pluća (115). Stvaranje nitrozamina, koje je povezano s karcinomom želuca, može se smanjiti primjenom vitamina C (116). Vitamin C također izaziva apoptozu različitih vrsta karcinogenih stanica djelujući kao prooksidans te povećavajući razine unutarstaničnih reaktivnih radikala kisika (117,118). S druge strane, u nižim koncentracijama vitamin C očituje svojstvo antioksidansa sprječavajući spontanu apoptozu ili apoptozu izazvanu stresom ili antitumorskim agensom (116). Nadalje, vitamin C može izazvati prolazni zastoj staničnog ciklusa. Vitamin C inhibira sintezu DNA u stanicama HeLa (adenokarcinoma ljudskog cerviksa), odgađajući ulazak p53-deficijentnih sinkroniziranih HeLa i karcinogenih stanica T98G (multiformnih stanica ljudskog glioblastoma) u mitozu (119). Esteri askorbinske kiseline privukli su znatan interes kao antikarcinogeni spojevi zbog njihove lipofilne naravi koja im omogućuje prijelaz kroz stanične membrane i krvno-moždanu branu. Askorbilni stearat inhibira proliferaciju stanica interferirajući sa staničnim ciklusom te izaziva apoptozu modulacijom izražaja receptora inzulinu sličnog čimbenika rasta u T98G te stanica karcinoma gušterače (120,121).
Trenutni dokazi upućuju na to da sam vitamin C ne mora biti dovoljno učinkovit u liječenju najaktivnijih karcinoma. Vitamin C, međutim, poboljšava kvalitetu života i produljuje životni vijek oboljelih od karcinoma, što predstavlja dovoljne razloge da ga se uzme u obzir kao nadopunu u terapiji karcinoma (122).
Šećerna bolest
Šećerna bolest je još jedna bolest koja je povezana s povećanim stvaranjem reaktivnih radikala kisika te smanjenom obranom od antioksidanasa. Te pojave dovode do oksidacijskog stresa koji je djelomice odgovoran za komplikacije u šećernoj bolesti (123). Status vitamina C ovisi o međudjelovanju unosa prehranom, koncentracijama inzulina u plazmi, te glikemiji. Inzulin promiče aktivni stanični unos vitamina C, dok hiperglikemija inhibira bubrežnu reapsorpciju vitamina C. Oksidacijski stres je uobičajeni patogenetski čimbenik dijabetičke nefropatije. Kako se DHA i glukoza natječu za transportere glukoze, hiperglikemija rezultira otpuštanjem vitamina C iz tubularnih epitelnih stanica i sniženim antioksidacijskim kapacitetom (124). Hiperglikemija i oksidacijski stres su odgovorni za endotelnu disfunkciju u dijabetičkih bolesnika. Intraarterijska infuzija vitamina C poboljšava vazodilataciju ovisnu o endotelu u bolesnika bilo s tipom 1 ili tipom 2 šećerne bolesti (125,126). S druge strane, visoka oralna doza vitamina C ne može iznova nadopuniti razine vitamina C i poboljšati endotelnu disfunkciju (127). Niske unutarstanične koncentracije vitamina C u osoba s hiperglikemijom i s niskim razinama vitamina C u plazmi mogu biti odgovorne za povišene razine oštećenja DNA u takvih bolesnika. Stoga bi nedovoljno kontrolirani dijabetički ispitanici mogli imati koristi od povećanog unosa vitamina C kroz prehranu (128).
Katarakta
Vitamin C koji je nađen u visokim koncentracijama u leći oka može biti značajan za sprječavanje sive mrene (katarakte) u starijoj populaciji (129). Premda se oksidacijsko oštećenje u leći može spriječiti vitaminom C, ukazano je ujedno i na prooksidacijski učinak tog vitamina kroz stvaranje vodikovog peroksida. S druge strane, vitamin C bi mogao imati ulogu u glikaciji proteina koja je zapažena u stvaranju katarakte (130,131). Ozračenje in vitro starih ljudskih leća s UVA u prisutnosti vitamina C uzrokuje znatno razaranje kromofora u vidljivom i UV području, što je moguće povezati s glikacijskim produktima proteina u fibroznim stanicama leća (132). Premda većina epidemioloških podataka ukazuje na činjenicu da je razborito konzumirati hranu s visokim udjelom vitamina C, vitamina E te karotenoida kao osiguranja protiv razvoja katarakte (133), za sada još nije moguće zaključiti da antioksidansi iz prehrane imaju ulogu u sprječavanju te bolesti.
Nepovoljni učinci te upozorenja
Nadopune vitamina C općenito se dobro podnose. Visoke doze, međutim, mogu uzrokovati nadraženost želuca, mučninu, povraćanje, pospanost, glavobolje ili osip. Nepovoljne se reakcije rijetko, ako ikada, zapažaju ako se nadopuna uzima prema utvrđenim smjernicama. Treba naglasiti da vrijednosti UL, čija je svrha zaštita najosjetljivijih pojedinaca u općoj populaciji, nisu namijenjene za najosjetljivije osobe u osjetljivim subpopulacijama (134). Općenito je potreban oprez kod visokog unosa nadopune, kao i vitamina C, kod takvih osoba. Tako, primjerice, jednostruka doza vitamina C od 6 g izaziva hemolizu u bolesnika s nedostatkom glukoza-6-fosfat-dehidrogenaze.
Vitamin C je prepoznat kao pojačivač crijevne apsorpcije anorganskog željeza iz hrane time što ga reducira ili priječi njegovu kelaciju fitatima ili drugim ligandima iz hrane (136). Nije, međutim, vjerojatno da vitamin C izaziva pretjeranu apsorpciju željeza u zdravih osoba (137). Premda postoji određena zabrinutost da osobe koje boluju od hemokromatoze (sklonost preopterećenju željezom) mogu biti osjetljive na visoke doze vitamina C, čini se da je vitamin C potpuno siguran čak i u dnevnim količinama od 10 g ili više (138,139).
Prijeporan je doprinos askorbata stvaranju oksalata kod bubrežnih kamenaca. Kako je oksalat katabolički produkt vitamina C, određena se zabrinutost pojavila u vezi s izlučivanjem oksalata. S obzirom da su gastrointestinalna apsorpcija kao i bubrežna tubularna reapsorpcija vitamina C procesi koji su karakterizirani zasićenjem, a metabolička pretvorba u oksalat je također ograničena, vitamin C ne bi trebao povećati rizik kalcijevog oksalata u bubrežnim kamencima (140). Stoga u zdravih osoba nije utvrđena povezanost između visokog unosa vitamina C i povišenog izlučivanja oksalata mokraćom (141) ili rizika za stvaranje kamenca (142). Neki su, međutim, nalazi ukazali da količina manja od 1 g dnevno predstavlja siguran unos vitamina C (8). U nekih osoba metabolička konverzija askorbata u oksalat može prouzročiti relativnu hiperoksaluriju, kao i kristaluriju koja se očituje kao hematurija (143). Pojačano izlučivanje oksalata mokraćom nakon intravenske primjene vitamina C u osjetljivih pojedinaca stvara predispoziciju za nefrolitijazu (144). Ingestija visokih doza vitamina C trebala bi biti kontraindicirana u slučajevima bubrežne insuficijencije, hemodijaliziranih bolesnika, te osoba s oksalatnim kamencima (145).
Podatci o učinku vitamina C na izlučivanje urata također su proturječni. U nekoliko je studija utvrđeno povišeno izlučivanje urata nakon duljega visokog unosa vitamina C prehranom (5,146), no ne u svima (147,148). Mogući uzroci proturječnih rezultata su nedostatak postojanog stanja vitamina C, razlike u plazmatskim koncentracijama, ili trajanje primjene vitamina C. Međutim, u svim je studijama hiperurikozurija bila odsutna kod doza vitamina C nižih od 1 g/dan.
Visok unos vitamina C prehranom također može utjecati na određene laboratorijske dijagnostičke pretrage tako što stvara lažno pozitivne rezultate pretraga glukoze u mokraći, razina proteina u cerebrospinalnoj tekućini i mokraći, kao i lažno negativnih rezultata u pretragama bilirubina u mokraći. Vitamin C također smanjuje vrijednosti bilirubina, kolesterola, kreatinina i triglicerida u serumu (145).
Neki su, pak, štetni učinci pogrešno pripisani vitaminu C, uključujući hipoglikemiju, ponovljeni skorbut, neplodnost, mutagenezu, te razaranje vitamina B12 (8).
Interakcije s lijekovima
Čini se da su interakcije između lijekova i visokih doza vitamina C vrlo rijetke. U nekoliko se proturječnih studija navodi učinak vitamina C na sniženi antikoagulacijski odgovor na varfarin ili dikumarol (149). Visoke doze vitamina C također mogu sniziti stabilne koncentracije u plazmi indinavira koji je inhibitor proteaze indiciran za liječenje virusa ljudske imunodeficijencije tipa 1 (150). S druge strane, vitamin C može poboljšati apsorpciju levodope u starijih bolesnika s Parkinsonovom bolešću i slabom bioraspoloživošću levodope (151). Visok unos vitamina C također može interferirati s drugim lijekovima, što je tek potrebno utvrditi. Osim toga, dijareja koju uzrokuju visoke oralne doze vitamina C općenito može smanjiti crijevnu apsorpciju.
 
Zaključci
 
Vitamin C daje pozitivne rezultate kod liječenja mnogih zdravstvenih stanja, a djeluje ponajprije kao antioksidans (Tablica 1). Na temelju novijih dokaza opravdano je promicati prehranu bogatu vitaminom C radi sprječavanja kardiovaskularne bolesti i karcinoma. Nadopune vitamina C su blagotvorne u cijeljenju rana te smanjuju pojavnost prehlade ponajprije u osoba izloženih težem fizičkom stresu. Također je učinkovit u sprječavanju peroksidacije lipida u plazmi te snižavanju vrijednosti fibrinogena i kolesterola u serumu kao rizičnih čimbenika za kardiovaskularnu bolest. Međutim, neki se povoljni učinci mogu postići isključivo intraarterijskom ili intravenskom terapijom vitaminom C, primjerice u bolesnika sa šećernom bolešću i nekim vrstama karcinoma. Dokazi iz opservacijskih studija također ukazuju na ulogu vitamina C u astmi i opstrukcijskoj bolesti pluća, iako uzročnost te veze nije potvrđena. Unatoč proturječnim izvješćima, prevladavajuće mišljenje na temelju opširne literature jest da nepovoljni učinci na zdravlje nisu u zdravih osoba izazvani ingestijom visokih doza vitamina C. Oprez je, međutim, potreban kod osoba s nekim specifičnim metaboličkim poremećajima.
 
Tablica 1. Učinci vitamina C u raznim zdravstvenim stanjima
 
 
Budući pravci
 
Podatci u ovom preglednom članku pružaju solidnu osnovu za daljnje istraživanje, odnosno za kako klinička, tako i eksperimentalna ispitivanja. Oralnom se nadopunom vitamina C ne mogu osigurati tako visoke koncentracije u plazmi kao parenteralnom terapijom. Stoga je potrebno provesti daljnja istraživanja vitamina C, posebice kao agensa u liječenju karcinoma, kao i kliničku studiju sigurnosti i djelotvornosti intravenske terapije vitaminom C kako bi se potvrdila preko tri desetljeća stara zamisao Linusa Paulinga.
 
Literatura
 
 1.   Smirnoff N. L-ascorbicacid biosynthesis. Vitam Horm 2001;61:241-66.
 2.   Kaegi E. Unconventional therapies for cancer: Vitamins A, C and E. Can Med Assoc J 1998;158(11):1483-8.
3.   Pauling L. Ascorbic acid and the common cold. Am J Clin Nutr 1971;24(11):1294-9.
 4.   Cameron E, Pauling L. Supplemental ascorbate in the supportive treatment of cancer: reevaluation of prolongation of survival times in terminal human cancer. Proc Natl Acad Sci U S A 1978;75(9):4538-42.
5.   Levine M, Conry-Cantilena C, Wang Y, Welch RW, Washko PW, Dhariwal KR, et al. Vitamin C pharmacokinetics in healthy volunteers: Evidence for a recommended dietary allowance. Proc Natl Acad Sci USA 1996; 93(8):3704-9.
 6.   Food and Nutrition Board, Institute of Medicine, US National Academy of Science. Dietary Reference Intakes for Vitamin C, Vitamin E, Selenium, and Carotenoids. National Academy Press, Washington; 2000, pp 95-185.
 7.   Carr AC, Frei B. Toward a new recommended dietary allowance for vitamin C based on antioxidant and health effects in humans. Am J Clin Nutr 1999;69(6):1086-107.
 8.   Levine M, Rumsey SC, Daruwala RC, Park JB, Wang Y. Criteria and recommendations for vitamin C intake. JAMA 1999;281(15):1415-23.
 9.   Kojo S. Vitamin C: basic metabolism and its function as an index of oxidative stress. Curr Med Chem 2004;11(8):1041-64.
10.   Buettner GR. The pecking order of free radicals, antioxidants: lipid peroxidation, alpha-tocopherol, and ascorbate. Arch Biochem Biophys 1993;300(2):535-43.
11.   Padayatty SJ, Levine M. New insights into the physiology and pharmacology of vitamin C. Canad Med Assoc J 2001;164(3):353-5.
12.   Patak P, Willenberg HS, Bornstein SR. Vitamin C is an important cofactor for both adrenal cortex and adrenal medulla. Endocr Res 2004;30(4):871-5.
13.   Rumsey SC, Levine M. Absorption, transport, and disposition of ascorbic acid in humans. J Nutr Biochem 1998;9:116-30.
14.   Rumsey SC, Kwon O, Xu GW, Burant CF, Simpson I, Levine M. Glucose transporter isoforms GLUT1 and GLUT3 transport dehydroascorbic acid. J Biol Chem 1997;272:18982-9.
15.   Tsukaguchi H, Tokui T, Mackenzie B, Berger UV, Chen XZ, Wang Y, et al. A family of mammalian Na+-dependent L-ascorbic acid transporters. Nature 1999;399:70-5.
16.   Bornstein SR, Yoshida-Hiroi M, Sotiriou S, Levine M, Hartwig HG, Nussbaum RL, et al. Impaired adrenal catecholamine system function in mice with deficiency of the ascorbic acid transporter (SVCT2). FASEB J 2003;17(13):1928-30.
17.   Bors W, Buettner GR. The vitamin C radical and its reactions. In: Vitamin C in Health and Disease. Packer L, Fuchs J, eds. New York: Marcel Dekker; 1997; 75-94.
18.   Sowell J, Frei B, Stevens JF. Vitamin C conjugates of genotoxic lipid peroxidation products: structural characterization and detection in human plasma. Proc Natl Acad Sci U S A 2004;101(52):17964-9.
19.   Halliwell B, Gutteridge JMC. Ascorbic acid. In: Free radicals in biology and medicine. 3rd ed. Oxford Press, Oxford; 1999;200-8.
20.   Ahmad IM, Aykin-Burns N, Sim JE, Walsh SA, Higashikubo R, Buettner GR, et al. Mitochondrial O2*- and H2O2 mediate glucose deprivation-induced stress in human cancer cells. J Biol Chem 2005;280(6):4254-63.
21.   Halliwell B. The antioxidant paradox. Lancet 2000;355(9210):1179-80.
22.   Bijur GN, Briggs B, Hitchcock CL, Williams MV. Ascorbic acid-dehydroascorbate induces cell cycle arrest at G2/M DNA damage checkpoint during oxidative stress. Environ Mol Mutagen 1999;33(2):144-52.
23.   Lenton KJ, Therriault H, Fulop T, Payette H, Wagner JR. Glutathione and ascorbate are negatively correlated with oxidative DNA damage in human lymphocytes. Carcinogenesis 1999;20(4):607-13.
24.   Podmore ID, Griffiths HR, Herbert KE, Mistry N, Mistry P, Lunec J. Vitamin C exhibits pro-oxidant properties. Nature 1998;392:559-66.
25.   Crott JW, Fenech M. Effect of vitamin C supplementation on chromosome damage, apoptosis, necrosis ex vivo. Carcinogenesis 1999;20(6):1035-41.
26.   Antunes LM, Takahashi C. Effects of high doses of vitamins C and E against doxorubicin-induced chromosomal damage in Wistar rat bone marrow cells. Mutat Res 1998;419(1-3):137-43.
27.   Ames BN. DNAdamage from micronutrient deficiencies is likely to be a major cause of cancer. Mutat Res 2001;475(1-2):7-20.
28.   Scarpa M, Stevanato R, Vigilino P, Rigo A. Superoxide ion as active intermediate in the auto oxidation of ascorbate by molecular oxygen. Effect of superoxide dismutase. J Biol Chem 1983;258(11):6695-7.
29.   Halliwell B, Gutteridge JMC. Role of free radicals and catalytic metal ions in human disease: an overview. Methods Enzymol 1990;186:1-85.
30.   Burkitt MJ, Duncan J. Effects of trans-resveratrol on copper-dependent hydroxyl-radical formation and DNA damage: evidence for hydroxyl-radical scavenging and a novel, glutathione-sparing mechanism of action. Arch Biochem Biophys 2000;381(2):253-63.
31.   McCord M. The evolution of free radicals and oxidative stress. Am J Med 2000;108(8):652-9.
32.   Shankaran M, Yamamoto BK, Gudelsky GA. Ascorbicacid prevents 3,4-methylenedioxymethamphetamine (MDMA)-induced hydroxylradical formation and the behavioral and neurochemical consequences of the depletion of brain 5-HT. Synapse 2001;40(1):55-64.
33.   Rehman A, Collis CS, Yang M, Kelly M, Diplock A T, Halliwell B, Rice-Evans E. The effects of iron and vitamin C co-supplementation on oxidative damage to DNA in healthy volunteers. Biochem Biophys Res Commun 1998;246:293-8.
34.   Premkumar K, Bowlus CL. Ascorbic acid does not increase the oxidative stress induced by dietary iron in C3H mice. J Nutr 2004;134(2):435-8.
35.   Suh J, Zhu BZ, Frei B. Ascorbate does not act as a pro-oxidant towards lipids and proteins in human plasma exposed to redox-active transition metal ions and hydrogen peroxide. Free Radic Biol Med 2003;34(10):1306-14.
36.   Church DF, Pryor WA. Free-radical chemistry of cigarette smoke and its toxicological implications. Environ Health Perspect 1985;64:111-26.
37.   Gackowski D, Kowalewski J, Siomek A, Olinski R. Oxidative DNA damage and antioxidant vitamin level: comparison among lung cancer patients, healthy smokers and nonsmokers. Int J Cancer 2005;114(1):153-6.
38.   Chen HW, Chien ML, Chaung YH, Lii CK, Wang TS. Extracts from cigarette smoke induce DNA damage and cell adhesion molecule expression through different pathways. Chem Biol Interact 2004;150(3):233-41.
39.   Takase B, Etsuda H, Matsushima Y, Ayaori M, Kusano H, Hamabe A, et al. Effect of chronic oral supplementation with vitamins on the endothelial function in chronic smokers. Angiology 2004;55(6):653-60.
40.   Teramoto K, Daimon M, Hasegawa R, Toyoda T, Sekine T, Kawata T, Yoshida K, Komuro I. Acute effect of oral vitamin C on coronary circulation in young healthy smokers. Am Heart J 2004;148(2):300-5.
41.   Hemila H. Vitamin C and the common cold. Brit J Nutr 1992;67:3-16.
42.   Ringsdorf WM Jr, Cheraskin E. Vitamin C and human wound healing. Oral Surg Oral Med Oral Pathol 1982;53(3):231-6.
43.   Wha Kim S, Lee IW, Cho HJ, Cho KH, Han Kim K, Chung JH, et al. Fibroblasts and ascorbate regulate epidermalization in reconstructed human epidermis. J Dermatol Sci 2002;30(3):215-23.
44.   Freyria AM, Ronziere MC, Roche S, Rousseau CF and Herbage D. Regulation of growth, protein synthesis, and maturation of fetal bovine epiphyseal chondrocytes grown in high-density culture in the presence of ascorbic acid, retinoic acid, and dihydrocytochalasin. B J Cell Biochem 1999;76:84–98.
45.   Sarisozen B, Durak K, Dincer G, Bilgen OF. The effects of vitamins E and C on fracture healing in rats. J Int Med Res 2002;30(3):309-13.
46.   Hughes DA. Effects of dietary antioxidants on the immune function of middle-aged adults. Proc Nutr Soc 1999;58:79-84.
47.   Del Rio M, Ruedas G, Medina S, Victor VM, De La Fuente M. Improvement by several antioxidants of macrophage function in vitro. Life Sci 1998;63:871-81.
48.   Schwager J, Schuize J. Modulation of interleukin production by ascorbic acid. Vet Immunol Immunopathol 1998;64:45-57.
49.   Jeng KC, Yang CS, Siu WY, Tsai YS, Liao WJ, Kuo JS. Supplementation with vitamins C and E enhances cytokine production by peripheral blood mononuclear cells in healthy adults. Am J Clin Nutr 1996;64:960-5.
50.   Will JC, Byers T. Does diabetes mellitus increase the requirement for vitamin C? Nutr Rev 1996;54(7):193-202.
51.   Bonham MJ, Abu-Zidan FM, Simovic MO, Sluis KB, Wilkinson A, Winterbourn CC, et al. Early ascorbic acid depletion is related to the severity of acute pancreatitis. Brit J Surg 1999;86(10):1296-1301.
52.   Vural H, Uzun K. Serum and red blood cell antioxidant status in patients with bronchial asthma. Can Respir J 2000;7(6):476-80.
53.   Vita JA, Keaney JF Jr, Raby KE, Morrow JD, Freedman JE, Lynch S, et al. Low plasma ascorbic acid independently predicts the presence of an unstable coronary syndrome. J Am Coll Cardiol 1998;31(5):980-6.
54.   Padayatty SJ, Katz A, Wang Y, Eck P, Kwon O, Lee JH, et al. Vitamin C as an antioxidant: evaluation of its role in disease prevention. J Am Coll Nutr 2003;22(1):18-35.
55.   Audera C, Patulny RV, Sander BH, Douglas RM. Mega-dose vitamin C in treatment of the common cold: a randomised controlled trial. Med J Aust 2001;175(7):359-62.
56.   Gorton HC, Jarvis K. The effectiveness of vitamin C in preventing and relieving the symptoms of virus-induced respiratory infections. J Manipulative Physiol Ther 1999;22(8):530-33.
57.   Douglas RM, Chalker EB, Treacy B. Vitamin C for preventing and treating the common cold. Cochrane Database Syst Rev 2004;(2):CD000980.
58.   Hemila H, Douglas RM. Vitamin C and acute respiratory infections. Int J Tuberc Lung Dis 1999;3(9):756-61.
59.   Hemila H. Vitamin C supplementation and respiratory infections: a systematic review. Mil Med 2004;169(11):920-5.
60.   Sasazuki S, Sasaki S, Tsubono Y, Okubo S, Hayashi M, Tsugane S. Effect of vitamin C on common cold: randomized controlled trial. Eur J Clin Nutr 2006;60(1):9-17.
61.   Smith A, Tyrrell D, Coyle K, Higgins P, Willman J.Diurnal variation in the symptoms of colds and influenza. Chronobiol Int 1988;5(4):411-6.
62.   Cohen HA, Neuman I, Nahum H. Blocking effect of vitamin C in exercise-induced asthma. Arch Pediatr Adolesc Med 1997;151(4):367-70.
63.   Cohen S, Tyrrell Da, Smith AP. Psychological stress and susceptibility to the common cold.N Engl J Med 1991;325(9): 606-12.
64.   Hemila H. Vitamin C supplementation and common cold symptoms: factors affecting the magnitude of the benefit. Med Hypotheses 1999;52(2):171-8.
65.   Kongerud J, Crissman K, Hatch G, Alexis N.Ascorbic acid is decreased in induced sputum of mild asthmatics. Inhal Toxicol 2003;15(2):101-9.
66.   Cohen HA, Neuman I, Nahum H. Blocking effect of vitamin C in exercise-induced asthma. Arch Pediatr Adolesc Med 1997;151(4):367-70.
67.   Butland BK, Fehily AM, Elwood PC. Diet, lung function, and lung function decline in a cohort of 2512 middle aged men. Thorax 2000;55:102-8.
68.   Hu G, Zhang X, Chen J, Peto R, Campbell TC, Cassano PA. Dietary vitamin C intake and lung function in rural China. Am J Epidemiol 1998;148:594-9.
69.   Smit HA, Grievink L, Tabak C. Dietary influences on chronic obstructive lung disease and asthma: a review of the epidemiological evidence. Proc Nutr Soc 1999;58(2):309-19.
70.   Gale CR, Martyn CN, Winter PD, Cooper C. Vitamin C and risk of death from stroke and coronary heart disease in cohort of elderly people. BMJ 1995;310:1563-6.
71.   Bulpitt CJ. Vitamin C and vascular disease. BMJ 1995;310:1548-9.
72.   Bordia AK.The effect of vitamin C on blood lipids, fibrinolytic activity, platelet adhesiveness in patients with coronary artery disease. Atherosclerosis 1980;35(2):181-7.
73.   Nilsson TK, Sundell IB, Hellsten G, Hallmans G. Reduced plasminogen activator inhibitor activity in high consumers of fruits, vegetables and root vegetables. J Intern Med 1990;227(4):267-71.
74.   Khaw KT, Woodhouse P. Interrelation of vitamin C, infection, haemostatic factors, and cardiovascular disease. BMJ 1995;310(6994):1559-63.
75.   Sullivan DR. Screening for cardiovascular disease with cholesterol. Clin Chim Acta 2002;315(1-2):49-60.
76.   Cerna O, Ginter E. Blood lipids and vitamin-C status. Lancet 1978; 1(8072):1055–6.
77.   Greco AM, LaRocca L. Correlation between chronic hypovitaminosis C in old age and plasma levels of cholesterol and triglycerides. Int J Vit Nutr Res 1982;23:129-36.
78.   Itoh R, Yamada K, Oka J, Echizen H, Suyama Y, Murakami K. Serum ascorbic acid and HDL cholesterol in a healthy elderly Japanese population. Int J Vitam Nutr Res 1990;60(4):360-5.
79.   Simon JA, Hudes ES. Relation of serum ascorbic acid to serum lipids and lipoproteins in US adults. J Am Coll Nutr 1998;17(3):250-5.
80.   Jacques PF, Sulsky SI, Perrone GE, Jenner J, Schaefer EJ. Effect of vitamin C supplementation on lipoprotein cholesterol, apolipoprotein, and triglyceride concentrations. Ann Epidemiol 1995;5(1):52-9.
81.   Harwood HJ Jr, Greene YJ, Stacpoole PW. Inhibition of human leukocyte 3-hydroxy-3-methylglutaryl coenzyme A reductase activity by ascorbic acid. An effect mediated by the free radical monodehydroascorbate. J Biol Chem 1986;261(16): 7127-35.
82.   Greene YJ, Harwood HJ Jr, Stacpoole PW. Ascorbic acid regulation of 3-hydroxy-3-methylglutaryl coenzyme A reductase activity and cholesterol synthesis in guinea pig liver. Bioch Biophys Acta 1985; 834(1):134-8.
83.   Santillo M, Santangelo F, Belfiore A, Mastursi M, Mondola P. Effect of ascorbic acid administration on B and E apoproteins in rats fed a cholesterol enriched diet. Horm Metab Res 1993;25(3):156-9.
84.   Knekt P, Reunanen A, Jarvinen R, Seppanen R, Heliovaara M, Aromaa A. Antioxidant vitamin intake and coronary mortality in a longitudinal population study. Am J Epidemiol 1994; 139(12): 1180-9.
85.   Stringer MD, Gorog PG, Freeman A, Kakkar VV. Lipid peroxides and atherosclerosis. BMJ 1989;298:281-4.
86.   Diaz MN, Frei B, Vita JA, Keaney JF. Antioxidants and atherosclerotic heart disease. N Engl J Med 1997;337:408-16.
87.   Frei B, England L, Ames BN. Ascorbate is an outstanding antioxidant in human blood plasma. Proc Natl Acad Sci U S A 1989;86(16):6377-81.
88.   Abuja PM. Ascorbate prevents prooxidant effects of urate in oxidation of human low density lipoprotein. FEBS Lett 1999;446(2-3):305-8.
89.   Lehr HA, Frei B, Olofsson AM, Carew TE, Arfors KE. Protection from oxidized LDL-induced leukocyte adhesion to microvascular and macrovascular endothelium in vivo by vitamin C but not by vitamin E. Circulation 1995;91(5):1525-32.
90.   Mak S, Egri Z, Tanna G, Colman R, Newton GE. Vitamin C prevents hyperoxia-mediated vasoconstriction and impairment of endothelium-dependent vasodilation. Am J Physiol Heart Circ Physiol 2002;282(6):H2414-21.
91.   Bayerle-Eder M, Pleiner J, Mittermayer F, Schaller G, Roden M, Waldhausl W, et al. Effect of systemic vitamin C on free fatty acid-induced lipid peroxidation. Diabetes Metab 2004;30(5):433-9.
92.   Nakazono K, Watanabe N, Matsuno K, Sasaki J, Sato T, Inoue M. Does superoxide underlie the pathogenesis of hypertension? Proc Natl Acad Sci USA 1991;88:10045-8.
93.   Moran JP, Cohen L, Greene JM, Xu G, Feldman EB, Hames CG, et al. Plasma ascorbic acid concentrations relate inversely to blood pressure in human subjects. Am J Clin Nutr 1993;57:213-7.
94.   Bates CJ, Walmsley CM, Prentice A, Finch S. Does vitamin C reduce blood pressure? Results of a large study of people aged 65 or older. J Hyperten 1998;16(7):925-32.
95.   Duffy SJ, Gokce N, Holbrook M, Huang A, Frei B, Keaney JF Jr, et al. Treatment of hypertension with ascorbic acid. Lancet 1999;354(9195):2048-9.
96.   Chen J, He J, Hamm L, Batuman V, Whelton PK. Serum antioxidant vitamins and blood pressure in the United States population. Hypertension 2002;40(6):810-6.
97.   Kritchevsky SB, Shimakawa T, Tell GS, Dennis B, Carpenter M, Eckfeldt JH, et al. Dietary antioxidants and carotid artery wall thickness. The ARIC Study. Atherosclerosis risk in communities study. Circulation 1995;92:2142 –50.
98.   Joshipura KJ, Hu FB, Manson JE, Stampfer MJ, Rimm EB, Speizer FE, et al. The effect of fruit and vegetable intake on risk for coronary heart disease. Ann Intern Med 2001;134:1106-14.
99.   Zandi PP, Anthony JC, Khachaturian AS, Stone SV, Gustafson D, Tschanz JT, et al. Reduced risk of Alzheimer disease in users of antioxidant vitamin supplements: the Cache County Study. Arch Neurol 2004;61(1):82-8.
100. Montilla-Lopez P, Munoz-Agueda MC, Feijoo Lopez M, Munoz-Castaneda JR, Bujalance-Arenas I, et al. Comparison of melatonin versus vitamin C on oxidative stress and antioxidant enzyme activity in Alzheimer’s disease induced by okadaic acid in neuroblastoma cells. Eur J Pharmacol 2002;451(3):237-43.
101. Parle M, Dhingra D. Ascorbic acid: a promising memory-enhancer in mice. J Pharmacol Sci 2003;93(2):129-35.
102. Chan SW, Reade PC. The role of ascorbicacid in oral cancer and carcinogenesis. Oral Dis 1998;4(2):120-9.
103. Lupulescu A. The role of vitamins A, beta-carotene, E and C in cancer cell biology. Int J Vitam Nutr Res 1994;64(1):3-14.
104. Murata A, Morishige F, Yamaguchi H. Prolongation of survival times of terminal cancer patients by administration of large doses of ascorbate. Int J Vitam Nutr Res 1982;23:103-13.
105. Moertel CG, Fleming TR, Creagan ET, Rubin J, O’connell MJ, Ames MM. High-dose vitamin C versus placebo in the treatment of patients with advanced cancer who have had no prior chemotherapy. A randomized double-blind comparison. N Engl J Med 1985;312(3):137-44.
106. Halliwell B. Vitamin C and genomic stability. Mutat Res 2001;475(1-2):29-35.
107. Moorman PG, Ricciuti MF, Millikan RC, Newman B. Vitamin supplement use and breast cancer in a North Carolina population. Public Health Nutr 2001;4(3):821-7.
108. Block G. Epidemiologic evidence regarding vitamin C and cancer. Am J Clin Nutr 1991;54(6):S1310-4.
109. Dusinska M, Kazimirova A, Barancokova M, Beno M, Smolkova B, Horska A, et al. Nutritional supplementation with antioxidants decreases chromosomal damage in humans. Mutagenesis 2003;18(4):371-6.
110. Koh WS, Lee SJ, Lee H, Park C, Park MH, Kim WS, et al. Differential effects and transport kinetics of ascorbate derivatives in leukemic cell lines. Anticancer Res 1998;18:2487-93.
111. Padayatty SJ, Sun H, Wang Y, Riordan HD, Hewitt SM, Katz A, et al. Vitamin C pharmacokinetics: implications for oral and intravenous use. Ann Intern Med 2004;140(7):533-7.
112. Graumlich JF, Ludden TM, Conry-Cantilena C, Cantilena LR Jr, Wang Y, Levine M. Pharmacokinetic model of ascorbic acid in healthy male volunteers during depletion and repletion. Pharm Res 1997;14:1133-9.
113. Padayatty SJ, Riordan HD, Hewitt SM, Katz A, Hoffer LJ, Levine M. Intravenously administered vitamin C as cancer therapy: three cases. CMAJ 2006;174(7):937-42.
114. Chen Q, Espey MG, Krishna MC, Mitchell JB, Corpe CP, Buettner GR, et al. Pharmacologic ascorbic acid concentrations selectively kill cancer cells: Action as a pro-drug to deliver hydrogen peroxide to tissues. Proc Natl Acad Sci U S A 2005;102(38):13604-9.
115. Byers T, Guerrero N. Epidemiologic evidence for vitamin C and vitamin E in cancer prevention. Am J Clin Nutr 1995;62:1385S -92S.
116. Jenab M, Riboli E, Ferrari P, Sabate J, Slimani N, Norat T, et al. Plasma and dietary vitamin C levels and risk of gastric cancer in the European Prospective Investigation into Cancer and Nutrition (EPIC-EURGAST). Carcinogenesis 2006 Jun 14; Epub ahead of print.
117. Sakagami H, Satoh K, Hakeda Y, Kumegawa M. Apoptosis-inducing activity of vitamin C and vitamin K. Cell Mol Biol 2000;46:129-143.
118. Kang JS, Cho D, Kim YI, Hahm E, Yang Y, Kim D, et al. L-ascorbic acid (vitamin C) induces the apoptosis of B16 murine melanoma cells via a caspase-8-independent pathway. Cancer Immunol Immunother 2003;52(11):693-698.
119. Thomas CG, Vezyraki PE, Kalfakakou VP, Evangelou AM. Vitamin C transiently arrests cancer cell cycle progression in S phase and G(2)/M boundary by modulating the kinetics of activation and the subcellular localization of Cdc25C phosphatase. J Cell Physiol 2005;205(2):310-8.
120. Naidu KA, Tang JL, Naidu KA, Prockop LD, Nicosia SV, Coppola D. Antiproliferative and apoptotic effect of ascorbyl stearate in human glioblastoma multiforme cell: Modulation of insulin-like growth factor-I receptor (IGF-IR) expression. J Neurooncol 2001;54(1):15-22.
121. Naidu AK, Karl RC, Naidu KA, Coppola D. The antiproliferative and pro-apoptotic effect of Ascorbyl Stearate in Human pancreatic cancer cells: Association with decreased expression of insulin-like growth factor receptor-1. Digest Dis Sci 2003;48(1):230-7.
122. Naidu AK. Vitamin C in human health and disease is still a mystery? An overview. Nutr J 2003;2(1):7.
123. Bonnefont-Rousselot D. The role of antioxidant micronutrients in the prevention of diabetic complications. Treat Endocrinol 2004;3(1):41-52.
124. Chen L, Jia RH, Qiu CJ, Ding G. Hyperglycemia inhibits the uptake of dehydroascorbate in tubular epithelial cell. Am J Nephrol 2005;25(5):459-65.
125. Timimi FK, Ting HH, Haley EA, Roddy MA, Ganz P, Creager MA. Vitamin C improves endothelium-dependent vasodilation in patients with insulin-dependent diabetes mellitus. J Am Coll Cardiol 1998;31(3):552-7.
126. Ting HH, Timimi FK, Boles KS, Creager SJ, Ganz P, Creager MA. Vitamin C improves endothelium-dependent vasodilation in patients with non-insulin-dependent diabetes mellitus. J Clin Invest 1996;97(1):22-8.
127. Chen H, Karne RJ, Hall G, Campia U, Panza JA, Cannon RO 3rd, Wang Y, Katz A, Levine M, Quon MJ. High dose oral vitamin C partially replenishes vitamin C levels in patients with type 2 diabetes and low vitamin C levels but does not improve endothelial dysfunction or insulin resistance. Am J Physiol Heart Circ Physiol 2006;290(1):H137-45.
128. Choi SW, Benzie IF, Lam CS, Chat SW, Lam J, Yiu CH, et al. Inter-relationships between DNA damage, ascorbic acid and glycaemic control in Type 2 diabetes mellitus. Diabet Med 2005;22(10):1347-53.
129. Simon JA, Hudes ES. Serum ascorbic acid and other correlates of self-reported cataract among older Americans. J Clin Epidemiol 1999;52(12):1207-11.
130. Van der Pols JC. A possible role for vitamin C in age-related cataract. Proc Nutr Soc 1999;58(2):295-301.
131. Cheng R, Lin B, Lee KW, Ortwerth BJ. Similarity of the yellow chromophores isolated from human cataracts with those from ascorbic acid-modified calf lens proteins: evidence for ascorbic acid glycation during cataract formation. Biochim Biophys Acta 2001;1537(1):14-26.
132. Argirov OK, Lin B, Ortwerth BJ. 2-ammonio-6-(3-oxidopyridinium-1-yl)hexanoate (OP-lysine) is a newly identified advanced glycation end product in cataractous and aged human lenses. J Biol Chem 2004;279(8):6487-95.
133. Jacques PF. The potential preventive effects of vitamins for cataract and age-related macular degeneration. Int J Vitam Nutr Res 1999;69(3):198-205.
134. Hathcock JN, Azzi A, Blumberg J, Bray T, Dickinson A, Frei B, et al. Vitamins E and C are safe across a broad range of intakes. Am J Clin Nutr 2005;81(4):736-45.
135. Rees DC, Kelsey H, Richards JD. Acute haemolysis induced by high dose ascorbic acid in glucose-6-phosphate dehydrogenase deficiency. BMJ 1993;306:841-2.
136. Hallberg L. Iron and vitamins. Bibl Nutr Dieta 1995;52:20-9.
137. Cook JD, Watson SS, Simpson KM, Lipschitz DA, Skikne BS. The effect of high ascorbic acid supplementation on body iron stores. Blood 1984;64:721-6.
138. Diplock AT. Antioxidant nutrients and disease prevention: An overview. Am J Clin Nutr 1991;53(1):S189- 93.
139. Meyers DG, Maloley PA, Weeks D. Safety of antioxidant vitamins. Arch Intern Med 1996;156:925-35.
140. Gerster H. No contribution of ascorbic acid to renal calcium oxalate stones. Ann Nutr Metab 1997;41(5):269-82.
141. Wandzilak TR, D’Andre SD, Davis PA, Williams HE. Effect of high dose vitamin C on urinary oxalate levels. J Urol 1994;151(4):834-37.
142. Curhan GC, Willett WC, Rimm EB, Stampfer MJ. A prospective study of the intake of vitamins C, B6, and the risk of kidney stones in men. J Urol 1996;155:1847-51.
143. Auer BL, Auer D, Rodgers AL. Relative hyperoxaluria, crystalluria and haematuria after megadose ingestion of vitamin C.Eur J Clin Invest 1998;28(9):695-700.
144. Pena de la Vega L, Lieske JC, Milliner D, Gonyea J, Kelly DG. Urinary oxalate excretion increases in home parenteral nutrition patients on a higher intravenous ascorbic acid dose. J Parenter Enteral Nutr 2004;28(6):435-8.
145. Rivers JM. Safety of high-level vitamin C ingestion. Int J Vitam Nutr Res 1989;30:95-102.
146. Stein HB, Hasan A, Fox IH. Ascorbic acid-induced uricosuria. Ann Intern Med 1976;84:385-8.
147. Schmidt KH, Hagmaier V, Hornig DH, Vuilleumier JP, Rutishauser G. Urinary oxalate excretion after large intakes of ascorbic acid in man. Am J Clin Nutr 1981;34(3):305-11.
148. Mitch WE, Johnson MW, Kirshenbaum JM, Lopez RE. Effect of large oral doses of ascorbic acid on uric acid excretion by normal subjects. Clin Pharmacol Ther 1981;29:318-21.
149. Wynne H, Khan T, Avery P, Wood P, Ward A, Kamali F. Dietary related plasma vitamin C concentration has no effect on anticoagulation response to warfarin. Thromb Res 2005 Aug 30; Epub ahead of print.
150. Slain D, Amsden JR, Khakoo RA, Fisher MA, Lalka D, Hobbs GR. Effect of high-dose vitamin C on the steady-state pharmacokinetics of the protease inhibitor indinavir in healthy volunteers. Pharmacotherapy 2005;25(2):165-70.
151. Nagayama H, Hamamoto M, Ueda M, Nito C, Yamaguchi H, Katayama Y. The effect of ascorbic acid on the pharmacokinetics of levodopa in elderly patients with Parkinson disease. Clin Neuropharmacol 2004;27(6):270-3.